Jedno od onih mjesta koja imaju odličan turistički potencijal, a koja još nisu dovoljno razvijena, zasigurno su Ponijeri kod Kaknja. 

Ali stvari se odvijaju uzlaznom putanjom i za očekivati je da u skorije vrijeme Ponijeri i tokom ljeta postanu omiljena destinacija u Zeničko-dobojskom kantonu. 

Grade put

Da općinske vlasti, s načelnikom Mirnesom Bajtarevićem na čelu, nisu zaboravile Ponijere, dokazuje i gradnja novog puta do spomenika. Decenijama je to bila borba, jer je put, zaista, bio loš. 

Za sada, što se tiče sadržaja na Ponijerima, ne mogu se pohvaliti nečim posebnim. Donedavno nije bilo čestitog restorana. Nekada je teferič na Ponijerima koji se svake godine održavao u julu, isti kao onaj na Čevljanovićima, samo nije bilo koride, bio centralna okosnica "turizma", osim nešto skijaša zimus. 

I ta slika dobro se promijenila.

Na ulazu na Ponijere velika mapa, urezana na drvenoj tabli. Sve pojašnjeno gdje se šta nalazi i kuda se ide. Na granici sa Zavidovićima, s Ponijera se može i u Kamenicu, ne mora se vraćati u Kakanj. 

Na vrhu, na livadi, kamen palim borcima u Drugom svjetskom ratu, ali i šehidima u odbrani BiH od četničke agresije. Za divno čudo, spomenik je uredan i čist, bez oštećenja.

Po ulasku na Ponijere, odmah na lijevu stranu se skrene i ide ka restoranu "Medena dolina".

- Sve imamo s menija - govori konobar.

A na meniju tri vrste pizze, paste (neuobičajeno za naše planine), pastrmka, gulaš, maslenica i tako dalje.

Naručujemo pastrmku.

- Velika ili mala - pita nas konobar.

Odgovor je poznat, plus kafa i kisela voda, sve to skupa košta manje od 20 maraka. Pitomo za svačiji džep, reklo bi se.

Restoran "Medena dolina" zaista može dobiti prolaznu ocjenu po uređenju, ali i sadržaju koji okupira pažnju, naročito djeci. Oko restorana postavljeni su kavezi s malim životinjama, zečevima, kokošima, patkama...

- Molimo vas, ne ganjajte patke - napisano je upozorenje na jednom od kaveza, ali kao da djeca to slušaju.

Kroz baštu restorana protječe mali potok. Sve u svemu, ima se gdje jesti i malo okrijepiti.

Konkurenciju „Medenoj dolini“ odnedavno pravi i Damir Pašalić.

Kvalitet mesa

"Sofra Pasha" je naziv njegovog ugostiteljskog objekta. Nalazi se odmah na ulazu, a nedavno je otvoren. Također, ima sve vrste domaćih jela, a inače su vlasnici mesnice, tako da se za kvalitet mesa ne bi trebalo sekirati.

- Dobro je, nismo tako davno počeli raditi. Ima ljudi, dolaze. Najviše iz Kaknja i Zavidovića. Ima i iz Sarajeva i drugih mjesta, ali polako Ponijeri postaju ozbiljna priča - kaže Pašalić.

Ali ono što razlikuje Ponijere od drugih planina jeste njena pitomost.

- Ma, ovo je jedna od rijetkih planina s kojima znate na čemu ste. Nema nepredvidivosti. Takvi su i ljudi. S nama znate na čemu ste. Ako si došao u miru, dočekamo te kao najrođenijeg. Tako svakome. Ako nisi, bogami, bježi kud te noge nose - govori nam Damir.

Ne treba zaboraviti da su Ponijeri jedino skijalište u Zeničko-dobojskom kantonu. Preko ljeta je slika malo drugačija i ljudi, uglavnom, dolaze na jednodnevne izlete. Pokazuje to i zaključan pansion "Miki", u kojem, kada padne snijeg, sve vrvi od posjetilaca.

Posljednjih godina došlo je do velike ekspanzije gradnje vikendica. Zemljište na Ponijerima je sve skuplje.

- Bit ćemo k'o Garmišpaterkirhen - dobacuju nam u restoranu kod Paše.

Činjenice o Ponijerima

- Smješteni na 20 kilometara od grada Kaknja, sa svojih 1.100 metara nadmorske visine

- Naziv Ponijeri potječe od riječi „ponor“ ili „poniranje“, budući da se ovaj fenomen može susresti na nekoliko lokacija

- Zbog svog bogatog šumskog fonda i umjerene nadmorske visine, s razlogom su proglašeni zračnom banjom

- Do Ponijera je moguće doći iz tri pravca, ali glavni je onaj preko Zgošće, Ivnice i Tršća