"Nema više proljeća ni ljeta, jeseni niti zima. Dobri ljudi moraju umrijeti, ali smrt ne može odnijeti njihova imena i sjećanja na njih."
Ovo je poruka na grobu pokojnog Ive Medića zvanog Ivić u selu Vranci kod Kreševa. Čini se da ne postoji bolji sklop riječi koji bi autentičnije opisao ono što je Ivić uradio - u amanet ostavio milion i dvije stotine hiljada maraka da se kroz selo ugradi asfalt, kanalizacija dovede u red i izgradi kolektor za otpadne vode.
Uveo rasvjetu
Reporteri "Dnevnog avaza" su posjetili ovo selo.
- Čujemo da je Općina investirala put kroz selo - govorimo Vitomiru Damjanoviću, odmah na ulazu u selo.
- Hajde da vam ispričam ono koliko ja znam - odgovara Damjanović, bivši svećenik, novinar, a sada uposlenik jedne socijalne ustanove u glavnom gradu Austrije, Beču.
I tu poče razgovor. Dođe i baka Anđa Lukić (83). Ona se sjeća Ivića, velikog dobrotvora, još dok je mladić bio.
- Kao što već znate, naš Ivić je u oporuci preko advokata ostavio milion i dvije stotine hiljada maraka da se uradi put. Ali ne samo put nego i kolektor i kanalizacija - kaže nam Vitomir Damjanović.
Ali za života Ivić je uveo "svitlost" u selo. Godine 2003. platio je da se u Vrance uvede rasvjeta.
Baka Anđa nam pripovijeda tešku sudbinu Ivića i njegove dvojice braće Pere i Pave. I tu se možda i krije ključ njegove odluke da tolike šolde ostavi selu.
- Njima su roditelji umrli dok su bili mali. O njima se selo brinulo. Kažu ljudi da je zmija ugrizla kozu. I da su njihovi roditelji tu kozu zaklali i kuhali te da su i glavu skuhali. Od toga su, nažalost, umrli. I oni su imali sve od sela, tako je, kažu, bilo - govori Anđa.
Ivić se zaposlio. Bio je vrsni majstor za metal. Otišao je u Njemačku.
- Pa prvog Fiću u selo je on dovezao iz Njemačke. Cijelo selo se okupilo da gleda Fiću - dodaje Vitomir Damjanović.
Ono što se već zna, a što su nam i naši sagovornici potvrdili, Ivić je najmanje mislio na sebe.
Mislili da je tvrdica
- Bio je skroman do te mjere da su ljudi mislili da je tvrdica ili škrtac. Ali on je imao samo jednu viziju, da se oduži ljudima u mjestu koje ga je podiglo i othranilo, što se kaže - vele Vito i baka Anđa.
Kroz cijelo selo asfalt je već urađen. Korito prošireno i kamenom izidano. Ivićeva kuća u sredini sela. Fino uređena i žutom i bijelom bojom fasada obojena.
- Tu bi trebala negdje i njegova bista da se postavi - kaže Vito.
I to je najmanje što mogu uraditi za svog dobrotvora koji, u najmanju ruku, to zaslužuje.
Donio Dragi poklon
- Sjećam se, došao je Ivić iz Njemačke i donio poklon mom mužu Dragi. Dođe on, a Drago nije kući. Ja ga ugostim, kava, rakija, sve... Pita on đe je Drago. Ja kažem, otišao negdje. On uze onaj poklon i odnese, kaže: "Kad Drago dođe, eto mene." I ode. Nije htio ostaviti poklon, nego je htio lično da mu uruči - prepričava nam baka Anđa sjećanje na Ivića i njegovu brigu da poklon završi u pravim rukama.