Kada bismo ukratko trebali opisati odnose koje Bosna i Hercegovina ima s Izraelom i Palestinom, najbolja riječ koja bi opisala i jedan i drugi slučaj je “neodređeno”.
Potpuno podijeljeni
Naime, razlog za to što BiH u vezi s tim pitanjem nema jedinstven stav je taj što, kao i u većini drugih stvari, on varira od predstavnika do predstavnika, u zavisnosti od njegove etničke pripadnosti.
Izrael je Bosnu i Hercegovinu priznao kao državu 25. septembra 1997. godine, da bi dan kasnije i BiH priznala Izrael. S druge strane, Palestina je Bosnu i Hercegovinu priznala još u oktobru 1992. godine, nekoliko mjeseci nakon prijema u UN. BiH je, s druge strane, Palestinu priznala još 27. maja 1992. godine.
No, nakon rata bošnjački političari, ali posebno stanovništvo razvilo je snažnu empatiju prema palestinskom narodu zbog njegovog stradanja, pružajući intenzivnu podršku Palestincima. Taj pravac morali su pratiti i bošnjački političari koji su uglavnom izbjegavali ulaziti u neke intenzivnije političke odnose s Izraelom koji su bili tek sporadični i simbolični.
Naravno, ovu činjenicu nastojali su iskoristiti srpski i hrvatski političari. Prve korake prema zbližavanju s Izraelom napravio je Milorad Dodik, koji je za savjetnika i specijalnog predstavnika u Izraelu imenovao Arijea Livnea, a vrhunac tih odnosa bio je susret Dodika s predsjednikom Šimonon Peresom 2012. godine. Ipak, zbog Dodikove antizapadne politike ovo zbližavanje nije bilo dugog vijeka te aktuelni predsjednik RS odavno već nije na mapi Izraela.
Kontradiktorni istupi
Mnogo bolje odnose s Izraelom danas održava hrvatska strana, što posebno dolazi do izražaja u oblasti privrede. S te strane ne treba čuditi to što je Borjana Krišto, kao predsjedavajuća Vijeća ministara BiH, nedvosmisleno osudila napad Hamasa i izrazila čvrstu podršku Izraelu. Dodik je, također, osudio napad te Palatu RS osvijetlio bojama zastave Izraela.
S druge strane, bošnjački član Predsjedništva Denis Bećirović poslao je prilično neutralnu poruku u kojoj osuđuje nasilje, dok je Željko Komšić čak izrazio i razumijevanje za teroristički napad Hamasa, nazvavši to potezom očajnika.
Nažalost, kao i većina drugih pitanja, i ovo demonstrira duboku podijeljenost u bh. društvu, prvenstveno na njegovom političkom polju. Naša država ne govori jednim glasom, što svakako krajnje negativno utječe na njen kredibilitet u svijetu, ali i nejasnoću u međunarodnoj zajednici u vezi s tim uz koje vrijednosti BiH stoji.
Poziv Miloševiću
Iako su Jevrejski kongres i posebno Jevreji u SAD pružali punu podršku Bosni i Hercegovini tokom agresije te zagovarali i vojnu intervenciju, Izrael se prema BiH držao krajnje rezervirano. Isto se može reći i za tadašnje palestinske vlasti predvođene Jaserom Arafatom, koji jeste održavao odnose s predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem, no istovremeno je, poput drugih ljevičarskih arapskih lidera, tretirao i Slobodana Miloševića kao žrtvu zapadnog imperijalizma. Godine 1999. Arafat je čak pozvao Miloševića u posjetu Palestini na proslavu Božića, nekoliko mjeseci nakon NATO intervencije, no ta posjeta nije realizirana nakon što je izraelsko ministarstvo vanjskih poslova otvoreno upozorilo da bi Milošević bio uhapšen zbog haške optužnice.
