U Bosni i Hercegovini mijenjale su se stranke, mijenjale su se vlasti, no samo jedna od njih je u svom narodu kroz tri decenije održala neupitnu podršku - HDZ Bosne i Hercegovine.

Stranka je zvanično osnovana 18. avgusta 1990. godine u Sarajevu kao treća nacionalna stranka u BiH, te je, zajedno s druge dvije nacionalne stranke SDA i SDS, pobijedila na prvim demokratskim izborima 1990. godine.

Iako je Sabor za prvog predsjednika ove stranke izabrao Davora Perinovića, on se nije dugo zadržao na ovoj poziciji, pa je već 7. septembra 1990. Predsjedništvo stranke za predsjednika izabralo Stjepana Kljujića, novinara iz Sarajeva.

U jeku historijske prekretnice raspada Jugoslavije, HDZ BiH je, slijedeći politiku vlasti u Hrvatskoj, zauzeo jasnu poziciju o potrebi da BiH slijedi primjere Slovenije i Hrvatske te također krene putem nezavisnosti, u čemu su se našli na sličnim pozicijama sa SDA, nasuprot SDS-u.

Prve trzavice

No, prve trzavice po pitanju budućnosti i odnosa u BiH u ovoj stranci krenule su već krajem 1991. godine. Dotadašnji predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljujić je od radikalnog krila stranke već duže vremena bio izložen kritikama zbog prepopustljive politike prema Izetbegoviću i SDA. Naime, Kljujiću su zamjerali da nedovoljno zastupa koncept kantonalnog ili federalističkog uređenja BiH, što je HDZ tada zagovarao, te su mu spočitavali da brani Izetbegovićevu unitarističku politiku.

Dana 18. novembra 1991. HDZ jednostrano donosi odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kao paradržavne tvorevine na prostoru BiH, a koja je obuhvatala područja u kojima je ova stranka imala vlast. Za predsjednika je izabran Mate Boban.

Boban je važio za predstavnika tvrde hercegovačke struje unutar stranke te je zvanično zagovarao federaliziranu BiH, nasuprot Kljujićevoj probosanskohercegovačkoj politici. Upravo će sukob između Kljujića i Bobana obilježiti unutrašnja dešavanja u HDZ-u u narednih nekoliko mjeseci.

HDZ BiH se ujedno zalagao za nezavisnost Bosne i Hercegovine i, dok su se srpski zastupnici pod vodstvom SDS-a od oktobra 1991. povukli iz zajedničkih tijela BiH, zalažući se protiv samostalne BiH, glasovima bošnjačkih i hrvatskih predstavnika proglašena je nezavisnost BiH od SFRJ.

No, HDZ i SDA formalno su dijelili potpuno suprotne poglede oko toga kako bi nezavisna BiH trebala biti organizirana, jer je hrvatska stranka tražila unutrašnju decentralizaciju.

Ove tenzije došle su i do izražaja i prilikom definiranja samog referendumskog pitanja. Naime, HDZ je zahtijevao da pitanje na referendumu uvrsti formulaciju o suverenoj i nezavisnoj BiH kao „državnoj zajednici“ konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog stanovništva u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)“.

Sukob s Bobanom dovest će do toga da se Kljujić već u februaru povuče s čela stranke zbog gubitka podrške kako članstva stranke tako i Tuđmana, a umjesto njega za novog predsjednika bit će imenovan dr. Milenko Brkić.

Kao što je poznato, u referendumsko pitanje na kraju je ušla samo formulacija o suverenoj i nezavisnoj BiH kao državi ravnopravnih građana i naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda, bez navođenja konstitutivnosti i nacionalnih područja.

Dolazak i odlazak Bobana

Konačno, u oktobru iste godine i Brkić će podnijeti ostavku na mjesto predsjednika, kada će za predsjednika biti izabran Mate Boban. Na ovaj način u Bobanovim rukama sjedinile su se funkcije predsjednika stranke i predsjednika samoproglašene Herceg-Bosne koja će u neku ruku postati i stranačka paradržava HDZ-a.

Već 8. aprila 1992. HZ Herceg-Bosna osnovala je i svoje oružane formacije - Hrvatsko vijeće obrane (HVO).

Iako su HVO formalno priznavale vlasti u Sarajevu te zajedno ratovali protiv srpskog odnosa, između HDZ-a i bošnjačkih vlasti dolazit će do sve većeg udaljavanja i zaoštravanja odnosa. Naime, iako su formalno dijelili zajednički cilj nezavisnosti BiH, SDA i HDZ nikada neće u potpunosti pomiriti poglede po pitanju uređenja države Bosne i Hercegovine, gdje je HDZ insistirao na omogućavanju Hrvatima vlastite federalne jedinice.

Krajem 1992. raspada se muslimansko-hrvatski savez i počinje sukob, a zatim otvoreni rat između jedinica ARBiH i HVO-a (uz političku podršku Tuđmanovog režima i vojnu podršku Hrvatske vojske). Dana 24. avgusta 1993. HZHB se pretvara u nezavisan subjekt i prekida sve odnose s institucijama BiH te se umjesto zajednice sad proglašava Republika Herceg-Bosna. Istovremeno, preostali političari HDZ-a, poput člana Predsjedništva Franje Borasa, napuštaju institucije Bosne i Hercegovine.

Kako će Haški sud kasnije utvrditi, Herceg-Bosna i njeno rukovodstvo bili su pod potpunom kontrolom Franje Tuđmana i vlasti u Hrvatskoj. Cilj je bio hrvatska područja u BiH pripojiti susjednoj Hrvatskoj, težeći granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Ipak, vojni neuspjesi na terenu u okršajima s Armijom RBiH te međunarodne okolnosti, prije svega veliki američki pritisak da se što prije okonča bošnjačko-hrvatski rat, natjerat će hrvatske predstavnike u BiH za pregovarački sto. Valja napomenuti i da su hrvatski predstavnici jedini prihvatili sve ponuđene mirovne planove: Kutiljerov, Vens-Ovenov i Oven-Stoltenbergov mirovni plan.

Hrvatsko-muslimanski sukob okončan je 18. marta 1994. potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma između Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Sporazum je ukinuo HRHB i stvorio bošnjačko-hrvatsku federaciju (kasnije preimenovanu u Federacija BiH) unutar države Bosne i Hercegovine, koja će nastaviti da postoji do danas.

Tada je Mate Boban uklonjen s čela stranke, a za novog predsjednika HDZ-a BiH izabran je Dario Kordić (kasnije osuđen za ratne zločine: masakr u Ahmićima, etničko čišćenje u Lašvanskoj dolini i napadi na Busovaču). Nakon Kordićevog odlaska na Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu 12. januara 1996. predsjednik stranke postaje Božo Rajić, a 9. marta formalno su ugašene i posljednje institucije HRHB i uspostavljena je Federacija BiH u punom obimu.

Nastavak dominacije

Na prvim poslijeratnim izborima 1996. HDZ BiH dobio je uvjerljivu podršku većine Hrvata, kao i apsolutnu vlast u četiri kantona, te ušao u federalnu i državnu vlast, dok kadar HDZ-a Krešimir Zubak postaje hrvatski član Predsjedništva BiH.

U maju 1998. Ante Jelavić (uz podršku veterana HVO-a) postaje predsjednik stranke, iako protivno volji Franje Tuđmana, koji je za tu funkciju htio Božu Ljubića. Krešimir Zubak, koji je važio za predstavnika umjerene struje unutar stranke, nakon toga je napustio stranku i osnovao Novu hrvatsku inicijativu, kao partiju srednjobosanskih i posavskih Hrvata.

Na općim izborima 1998. HDZ ponovo je glavna politička organizacija Hrvata.

Iako je HDZ 2000. godine ponovo osvojio većinsku podršku Hrvata u BiH, zahvaljujući nametnutim izmjenama Ustava FBiH od visokog predstavnika Volfganga Petriča (Wolfgang Petritsch) kojim se promijenio način izbora delegata u Domu naroda FBiH, omogućeno je da se vlast formira bez HDZ-a i SDA, a vlast je formirala široku koaliciju stranaka Alijanse za promjene, sa SDP-om na čelu.

HDZ, s Jelavićem na čelu, odbio je priznati nametnute amandmane visokog predstavnika, kao i novu vlast, te proglasio Hrvatsku samoupravu u područjima u kojima je ova stranka imala vlast. Uslijedila je hitra reakcija međunarodne zajednice koja je uključivala kako smjenu Jelavića s mjesta člana Predsjedništva i još nekolicine HDZ-ovih funkcionera tako, u konačnici, čak i SFOR-ovu vojnu reakciju, čiji su tenkovi ušli u zapadni Mostar.

U konačnici, projekt Hrvatske samouprave okončan je za nekoliko mjeseci, da bi, pod pritiskom visokog predstavnika, Ante Jelavić i još pet članova Predsjedništva HDZ-a BiH u maju 2002. podnijeli ostavke kako bi se stranka mogla registrirati na izbore u BiH, a mjesto na čelu stranke preuzet će Bariša Čolak.

Ova stranka narednih je godina djelovala konstruktivno u smislu podrške procesima koje su u periodu 2002. – 2006. podrazumijevale reforme i jačanje državnog nivoa vlasti. No, tada su krenule i nove podjele u stranci. Naime, mnogi članovi stranke smatrali su da se tim reformama slabi pozicija hrvatskog naroda. Dodatna uzdrmanost u stranci dogodila se nakon što je visoki predstavnik Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) smijenio Čovića s dužnosti člana Predsjedništva zbog optužbi za korupciju u maju 2005., te nakon imenovanja Ive Mire Jovića, konzervativca, njegovim nasljednikom. Jovića su kao nasljednika Čovića u Predsjedništvu podržala samo dvojica hrvatskih zastupnika u Zastupničkom domu PFBiH, što je ukazivalo na duboku podijeljenost u stranci. Jovića je na mjestu nasljednika podržao i Čović. Čović je ovaj potez napravio kako bi ojačao svoj položaj u stranci, te spriječio jačanje Čolaka i Raguža.

Vladavina Čovića

Podjela u stranci doživjela je vrhunac na Saboru stranke održanom u junu 2005., kada je Čović, koji je još bio pod optužbama za korupciju, uspio pobijediti na izborima za predsjednika stranke protukandidata Bože Ljubića, koji ga je, zbog tijesnog rezultata, optužio za izbornu prevaru. Čović je dobio podršku 285, a Ljubić 258 izaslanika, što je pokazivalo duboke podjele u stranci.

Ljubić je sa svojim pristalicama istupio iz stranke i formirao HDZ 1990., a pridružio mu se i veliki broj članova HDZ-a. Također, Ljubić i Čović sukobit će se oko „aprilskog paketa“.

Čović je, naime, podržao ustavne reforme kojim se, između ostalih, uloga Doma naroda na državnom nivou svodila samo na bavljenje pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa, dok je Ljubićeva frakcija smatrala da to slabi poziciju hrvatskog naroda.

Konačno, ova podjela HDZ-a dovest će i do podjele hrvatskog glasačkog tijela, pa će na izborima 2006. HDZ BiH i HDZ 1990. osvojiti približno jednak broj glasova, što će omogućiti tada prilično nepoznatom Željku Komšiću da kao kandidat bude izabran za člana Predsjedništva.

Ovo će se ponoviti i 2010. godine, kada će Komšić još jednom biti izabran, a kada se nakon izbora formirala Vlada FBiH bez HDZ-a i uz manje hrvatske stranke Radom za boljitak i HSP, HDZ BiH zahtijevat će do danas kao ultimativni cilj promjenu Izbornog zakona kojim bi se omogućio kako drugačiji način izbora članova Predsjedništva tako i drugačiji raspored biranja delegata u Domu naroda.

Istovremeno i retorika Dragana Čovića i lidera HDZ-a u ovom periodu postajala je sve ostrašćenija. Formiranje tzv. Herceg-Bosne sve češće je spominjano kao jedna od mogućnosti, a Čović je, također, sve bliže sarađivao s Miloradom Dodikom. Ni povratak Čovića u Predsjedništvo 2014. (kada se nije mogao kandidirati Komšić) ni ulazak HDZ-a u vlast nakon tih izbora nisu primirili retoriku i zahtjeve ove stranke za novim izbornim zakonom. Zbog toga je, nakon izbora 2018. godine, HDZ u Domu naroda FBiH blokirao izbor novog predsjednika i Vlade FBiH, pa su Fadil Novalić kao premijer i Marinko Čavara kao predsjednik ostali na ovim pozicijama više od osam godina.

Ovaj drugi zahtjev donekle im je ispunjen nakon nametanja izmjena izbornih rješenja u FBiH na izbornu noć u oktobru 2022. kojim je Kristijan Šmit povećao broj delegata u Domu naroda FBiH, što je omogućilo da se veći broj hrvatskih delegata popunjava iz onih kantona u kojima HDZ ima većinu.

Poslije izbora 2022. godine HDZ formirao je i federalnu i državnu vlast sa strankama trojke. Primjetno je znatno ublažavanje retorike od Čovića i prvaka ove stranke. Naime, tzv. Herceg-Bosna odavno se više ne spominje, HDZ odbija učestvovati u Dodikovim blokadama države i huškanju, a glavni fokus je sada na evropskom putu i evropskim zakonima.

No, također, unutar hrvatskog glasačkog korpusa do sada se ne nazire snažnija alternativa HDZ-u. Iako se sporadično pojavljuju neke nove stranke, poput HDZ-a 1990. i Hrvatske republikanske stranke, i ostvaruju manje uspjehe, HDZ i dalje uživa neprikosnovenu podršku Hrvata. Ova stranka zapravo djeluje kao „veliki šator“ koji oko sebe okuplja većinu hrvatskog stanovništva koje druga ideološka i svjetonazorska pitanja ostavlja po strani u odnosu na nacionalno pitanje hrvatskog naroda.

A u tome upravo leži i razlog uspjeha HDZ-a. Nezadovoljni ratnim ishodom u kojem su ostali bez svog entiteta u BiH, te u strahu od mogućnosti preglasavanja i gubitka hrvatske pozicije za predstavnike koje sami izaberu, hrvatsko glasačko tijelo prirodno se okuplja i homogenizira oko HDZ-a kao najveće hrvatske stranke.

Prvi program

U svojoj prvoj programskoj deklaraciji stranka je definirala četiri osnovna politička cilja, a koja su uključivala: uspostavu građanskih i demokratskih političkih sloboda, neotuđivo pravo svih građana na udruživanje prema vlastitim programima, pretvaranje sindikata u slobodne radničke saveze, a radnička upravljanja u dionička društva te razvitak narodne privrede kroz slobodi tržišta roba, rada i kapitala te zagarantiranost privatnog poduzetništva.

Bez partnera

Bošnjačke stranke nisu bile raspoložene za HDZ-ove prijedloge o promjeni načina izbora članova Predsjedništva i delegata u Domu naroda. Naime, HDZ je zahtijevao da se članovi Predsjedništva biraju na način da se u FBiH formira više federalnih jedinica kojima bi se osiguralo da se hrvatski član bira iz onih područja u kojima Hrvati čine većinu, dok za Dom naroda FBiH zahtijevaju da se delegati u hrvatski klub biraju proporcionalno udjelu Hrvata iz svakog kantona u ukupnom broju hrvatskog stanovništva u BiH.

HDZ BiH je, zapravo, nastao kao bh. ogranak Hrvatske demokratske zajednice koju je u junu 1989. u Zagrebu osnovao Franjo Tuđman.