Slavni američki diplomata i naučnik Henri Kisindžer (Henry Kissinger), koji je ostavio neizbrisiv trag u vanjskoj politici SAD, preminuo je u srijedu u 100. godini u svom domu u Konektikutu, objavila je konsultantska kompanija "Kissinger Associates".
Iako Kisindžer nije bio direktno uključen u pregovore ili politiku u vezi s BiH tokom agresije na našu zemlju, on je u "Washington Postu" malo prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma objavio tekst u kojem je iznio svoje stavove o ovom pitanju.
Tekst prenosimo u cijelosti.
Manipulacija etničkih rivalstava
NATO-ovo dugotrajno bombardovanje Bosne vjerovatno označava, kako je to rekao Vinston Čerčil (Winston Churchill), manje početak kraja nego kraj početka. Dogovor postignut krajem prošle sedmice o principima podjele Bosne predstavlja veliki korak naprijed, za šta priznanje zaslužuje Klintonova administracija. Sada ova administracija, nakon što je prihvatila tezu da diplomatiju treba podržati snagom ili pod prijetnjom sile, mora - kako bi se rat doveo do kraja - poslati dvije poruke: Srbima, da ne postoji opcija osim pregovora; bosansko-hrvatskoj federaciji, da Zapad može zaštititi svaki sporazum, ali da njegova vojna snaga neće biti dostupna za ambicije van okvira zapadnih prijedloga.
Užasno ponašanje Srba (podudara se s ponašanjem drugih strana u različitim fazama) manje odgovara kategoriji agresije nego historijskom balkanskom etničkom sukobu. Godine 1991., Bosna je nepromišljeno stvorena od zapadnih zemalja kao multietnička država kroz priznavanje administrativnih granica pokrajina bivše Jugoslavije kao međunarodnih granica. Ali ove pokrajinske granice bile su povučene upravo da bi se spriječila politička kohezija pokrajina manipulacijom etničkih rivalstava, da bi se obeshrabrila autonomija. Nije iznenađujuće što se pojava Bosne kao unitarne države pod muslimanskom vlašću odbila od strane Hrvata i Srba, koji zajedno čine preko polovine stanovništva Bosne. U tome su ih podržavale njihove matične zemlje, a u ime etničkog čišćenja počinjene su neopisive brutalnosti.
Etnički sukobi su prilično drugačiji fenomen u odnosu na naše historijsko iskustvo. Hladni rat je podsticao neki sistem rizika i nagrada na osnovu kojeg je politika supersila mogla biti zasnovana. Čak i u regionima intenzivnih strasti poput Bliskog istoka, protivnici su bili klijenti supersila i stoga su bili donekle ograničeni.
Racionalne kalkulacije
Nasuprot tome, mržnja etničkih sukoba prevazilazi racionalne kalkulacije. Svaka etnička grupa se vraća u neko mitično zlatno doba kada je bila dominantna: Muslimani se sjećaju Osmanskog carstva; Hrvati pamte Habsburšku premoć; Srbi su podsticani svojim beskrajnim ratovima za nezavisnost. Idealna etnička mapa svake grupe nije kompatibilna s etničkim mapama njenih rivala; svaka strana smatra da je svaki dogovor koji zavisi od druge strane anatema.
Etnički sukobi gotovo neizbježno vode do etničkog čišćenja. Završavaju se ili pobjedom ili porazom, ili iscrpljenosti. Paradoksalno, strane se ponekad mogu pokoriti nadmoćnoj spoljnoj sili, ali ne jedna drugoj. (Ustvari, tako je Bosna bila upravljana veći dio svoje historije, redom od Osmanskog carstva, Habsburške monarhije i maršala Tita.)
Sukob u Bosni stoga nije jednostavan čin agresije koji ugrožava svjetski mir. Granice ciljeva svake strane su suštinski definisane etnički, iako bez sumnje s ambicioznim dometima. Čak ni najparanoičniji Srbin ne teži svjetskoj dominaciji.
Tačno, Srbija je započela posljednju rundu. Ali sigurno, uzrok koji je tome doprinio, bio je sjećanje na druge runde - neke koje nisu bile tako daleke u prošlosti - u kojima su uloge bile zamijenjene. Kako je bivši zamjenik komandanta SAD za Evropu, general Čarls Bojd (Charles G. Boyd), ukazao u najnovijem izdanju časopisa "Foreign Affairs", ponašanje Hrvata i Muslimana ponekad nije bilo manje odvratno od ponašanja Srba - iako je bilo tolerisano od medija i podržano od administracije.
"Kažnjavanje zla mora biti uravnoteženo"
Neki smatraju da je takav ishod prikladna kazna za zla koja su počinili Srbi. Ali kažnjavanje zla mora biti uravnoteženo - zapravo se stalno uravnotežava - u odnosu na druge brige. Tako smo tolerisali klanje u Ruandi koje daleko premašuje najgore zločine u Bosni. I uradili smo malo više od protesta s porukama na plakatima protiv ruskih akcija u Čečeniji. Rizici u svakom slučaju su ocijenjeni kao preveliki u odnosu na nacionalni interes.
Raskorak između moralnih uvjerenja i rizika koje smo spremni preuzeti odražava se u kongresnoj debati o embargu na oružje. Većina koja je glasala za ukidanje embarga insistirala je na moralnim izjavama administracije. Ali želi eliminisati sve rizike po američke živote; trebalo bi da bosanski muslimani nadjačaju uz američka snabdijevanja. Ipak, budući da bi bosanska pobjeda sigurno dovela do etničkog čišćenja protiv bosanskih Srba, sličnom onom u Krajini, kongresna akcija gradi se prema istoj moralnoj dilemi koja nas je paralizovala na početku.
Glasanje o embargu na oružje poslužilo je u okončavanju kolebanja administracije i NATO-a u vezi s upotrebom sile, ali Kongresu bi sada bilo dobro savetjetovati da odgodi preglasavanje predsjednikovog veta, makar i zato što je pitanje embarga prevaziđeno nedavnim događajima, i zato što su Hrvati i Muslimani očigledno stvorili moćnu vojnu mašineriju uprkos nepravednim ograničenjima embarga. Administraciji bi sada trebalo dozvoliti da igra svoje karte.
Stoga je ključno postići saglasnost NATO-a o tome kako će se savez odgovoriti ukoliko pregovori zapnu. Pošto će vojni pritisak biti usmjeren protiv Srbije, ali ne bi trebao biti protiv Bosne ili Hrvatske, posebna pažnja mora se posvetiti stavu saveznika ako - što je veoma moguće - Muslimani i Hrvati insistiraju na ujedinjenju zemlje.
Međunarodni status
Naš sposobni pregovarač, Ričard Holbruk (Richard Holbrook), definiše svoj najteži izazov kao sastav autonomnih područja zasnovanih na etničkom principu. Prema mom mišljenju, mnogo teže pitanje odnosi se na međunarodni status ovih regiona: da li će imati autonomiju u okviru ujedinjene bosanske države, ili pravo na otcjepljenje i pridruživanje matičnoj zemlji. Mnogi insistiraju na suverenoj Bosni unutar njenih originalnih granica jer bi svaki drugi ishod nagradio agresiju. Međutim, sada kada je svaka od zajednica, koristeći najnehumanije metode, protjerala druge iz svoje oblasti kontrole, nema smisla pokušavati nametnuti višenacionalno rješenje za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ako je cilj stabilnost, a ne osveta, i ako želimo izbjeći upadanje u beskrajni sukob, jedini odgovoran ishod je definisati Bosnu kao državu za muslimansku zajednicu unutar izdašnih granica i dati drugim zajednicama pravo na samoopredjeljenje.
U zemlji sastavljenoj od tri suprotstavljene nacionalnosti, opasnost da se dvije od njih udruže protiv treće bila bi porazna. Osim toga, ako bi postojeća granica Bosne postala međunarodno priznata, Srbi (ili Hrvati) bi bili optuženi za agresiju na međunarodnom nivou ako bi podržavali svoje sunarodnjake u Bosni, i za izdaju, ako bi pristali na njihovo gušenje.
Bosanski lideri na sopstveni rizik zaboravljaju i zanemaruju da je u prvoj fazi trenutne borbe i Hrvatska pratila politiku paralelnu onoj Srbije, pokušavajući da izdvoji etničku grupu Hrvata iz Bosne. Doista, prije nekoliko mjeseci, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, obraćajući se van zvaničnog konteksta na večeri u Londonu, izjavio je da, uprkos prilagodljivom savezu s bosanskim muslimanima, najrazumniji ishod bio bi podjela Bosne između Srbije i Hrvatske.
Odnosi Istoka i Zapada
Definicija granica će imati veliki značaj za odnose Istok-Zapad. Rusija je do sada relativno suzdržana u odnosu na kaznu koju trpe Srbi, njeni historijski balkanski saveznici. Ta uzdržanost mogla bi prerasti u rusko unutrašnje pitanje ako ponižavanje Srbije potraje. Do sada je bosanska kriza bila suzbijena, ali produžena erozija Srbije mogla bi ponoviti iskustvo koje je dovelo do Prvog svjetskog rata, kada je Rusija progutala nekoliko srpskih poraza i izrazila odlučnost da nikada više ne poklekne. Ne protivim se izazivanju Rusije tamo gdje su uključeni temeljni američki interesi - kao što je proširenje NATO-a. Ali pokušaj da se bosansko-srpsko stanovništvo učini dijelom bosanske suverenosti - kršeći naš princip samoopredjeljenja i ignorišući vjekovnu borbu Srba protiv muslimanske vlasti - suprotstavlja se nacionalnom interesu; to je oblik domaće politike. I to bi, drugi put, učinilo Sarajevo izvorom nepotrebnog sukoba. Definicija pravnog statusa autonomnih područja će oblikovati raspored snaga za održavanje mira, kojem je predsjednik Klinton uzbudljivo obećao značajan američki doprinos u euforičnim počecima svoje administracije, kada je još razmišljao o ratu i miru kao o odvojenim fazama politike. Ne podržavam produžen boravak američkih snaga u balkanskom buretu baruta, gdje rat i mir neprestano prelaze jedno u drugo. Ali ako trupe budu poslate, trebalo bi da štite smisleni cilj. Trenutno pozicionirani na međunarodnu granicu, ne mogu spriječiti ni uništenje srpskog autonomnog područja od strane Bosne, ni ujedinjenje Bosne i Hrvatske - dva najvjerovatnija kontingenta za narednu fazu bosanske politike. Najrazumniji cilj za snage održavanja mira je zaštita muslimanskog područja kao posebne države.
Da bi uspješno prošao kroz ovu osjetljivu stazu, predsjednik mora napustiti svoj oprezni stav pretvaranja da je američka politika jednostavno postigla međunarodni konsenzus. Mi smo bili pokretač nedavnih akcija, i ako ne želimo biti vođeni slikama s večernjih vijesti, predsjednik mora biti spreman da objasni američkom narodu svoje ciljeve, svoje prilike, svoje rizike i njihove granice.
Kada ovaj krizni period prođe, Amerika će morati postaviti sebi još dublje pitanje: koliko daleko želi gurati princip samoopredjeljenja? Bosna je sada previše podijeljena da bi osmislila vladu pod kojom tri etničke grupe mogu živjeti u harmoniji. Ali ako se princip etničkog samoopredjeljenja gura globalno, zar ne bi taj koncept etničkog samoopredjeljenja mogao razdrobiti svijet u neupravljivu konfuziju? I, u krajnjim slučajevima, šta bi to moglo učiniti za koheziju našeg vlastitog društva?
