O ratovima i stvaranju novog svjetskog poretka, političkim sukobima u BiH, te evropskoj perspektivi naše zemlje, u novogodišnjem intervjuu za „Avaz“ govori poznati bh. sociolog i filozof, profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Asim Mujkić. 

Otkriva zašto vlast sa trojkom, ali i SDA u opoziciji, zaslužuju prolaznu ocjenu, koliko je opasna Dodikova politika, te zašto osjeća zadovoljstvo nakon nedavnih hapšenja „krupnih zvjerki“

Slom sistema

Kako biste ocijenili godinu koju ispraćamo? Počela je tragedijom, zemljotresom u Turskoj, intenziviranjem rata u Ukrajini, a završava se genocidom u Gazi.

- Ono što je meni najgore u 2023., pored rata u Ukrajini i onoga što se dešava na Bliskom istoku, je činjenica da svjedočimo slomu jednog sistema vrijednosti koji se razvijao od 1945. pa do prvih decenija 21. stoljeća. S propašću tog svijeta propadaju i ključne vrijednosti unutar kojih smo se i obrazovali i naučili da razumijevamo sebe i svijet oko nas. Govorim o humanističkim vrijednostima, kao što su sloboda, pravda ...

Ako svjedočimo slomu vrijednosti onda se gubi i orijentacija, pa imamo neku vladavinu sile. Ovo što se sada dešava na svim stranama svijeta možemo upravo tako gledati, da postoji nekoliko sila pretendenata na globalnu dominaciju, koje sada, kroz niz lokalnih, možda perifernih ratova, ili zveckanjem oružjem kao oko Tajvana, žele da uspostave neki novi poredak. To je nažalost poredak sile, gdje se ne možemo orijentisati, pa i mi sami počinjemo pričati, ne više o slobodi i pravdi, već sigurnost postaje ključna riječ. Zarad sigurnosti pristajemo da nam se smanje slobode, da se slobodno možemo špijunirati, nadzirati, da nam se mogu čitati mailovi…

I u Evropi vidimo zaokret ka identitetskim politikama. Kad je čovjek toliko osiromašen jedino što mu preostaje je identitet. Zato je identitetska politika i tzv. naš način života, i ova antimigrantska priča. To i odgovara ovim političkim elitama, da se ne usudimo dignuti pogled i zatražiti nešto više, nego samo da nas zaštite i osiguraju nam neke minimalne uslove za preživljavanje. Mislim da je 2023. godina označila kraj tog starog poretka. 

Ratovi će se, po svemu sudeći, nastaviti dok se ne uspostavi neka nova ravnoteža straha. I prošli poredak je počivao na balansu straha, ali je postojala nada da će se to prevazići, postojale su vrijednosti i želja ljudi za što više sloboda. Sada se nastoji uspostaviti balans straha, ali bez tih “suvišnih” detalja kao što su sloboda, jednakost, vladavina prava.

Na unutrašnjem planu nastavljaju se unutarnja trvenja, kako u koaliciji na državnom nivou, tako i između trojke i SDA u FBiH. Kako ocjenjujete rad vlasti u 2023. godini?

- Dao bih neku prolaznu ocjenu ovoj novoj vlasti. Zadržali smo se na radaru EU i NATO-a, što je posebno važno. Naravno, malo manje svojom zaslugom, a više geopolitičkim procesima, ali ipak to možemo smatrati uspjehom, imajući u vidu period od 10 – 15 godina kada smo skroz bili iščezli s tog radara. Čak bih dao prolaznu ocjenu i opoziciji, jer posljednji prijedlog pokazuje da SDA može biti vrlo konstruktivna opozicija, iako je godinu počela vrlo nekonstruktivno s onim cirkusom oko imenovanja predsjednika FBiH.

Kada je riječ o tim trvenjima, mislim da u BiH nećemo imati neku stabilniju političku situaciju sve dok uistinu ne budemo imali opće izbore sa jednom izbornom jedinicom barem za Predstavnički dom PS BiH. Sada imamo dvije i onda se glasačke preferencije i usmjeravaju pod etničkim imperativom. Naravno da to daje povoda Dodiku da RS smatra državom, kao što daje i iredentističke ideje HDZ-u koja se u svemu osjeća uskraćenom. Jedna izborna jedinica bi usmjerila glasače da biraju ljude prema problemima koje imaju u stvarnom životu, a ne ovim apstraktnim problemima identiteta. Ovaj sistem, upućujući nas na tu fragmentaciju, diktira teme, pa vidimo da se ponovo govori o otcjepljenju i drugim temama iz starog repertoara. Dobar dio toga dugujemo ovakvom nakaradnom sistemu.

Dodik sve otvorenije zagovara i najavljuje podjelu zemlje. Koliko je opasna politika koju zagovara i koliko je opasno što se svi navikavaju na takvu retoriku?

- Mislim da su i Dodik, i Vučić razvili naročiti tip autoritarnog vođenja politike. Pominjem Vučića, jer pratim situaciju nakon izbora u Srbiji, a vidite da oni djeluju u dosluhu, podržavajući se međusobno. Kad se izdignemo na viši nivo, to vam je ona situacija gdje vi stvarate problem, a onda se pojavljujete kao neko ko taj problem, ako ga ne može riješiti, barem drži pod kontrolom. Mislim da je to tajna političke dugovječnosti i jednog, i drugog, što su se ključnim akterima međunarodne zajednice nametnuli kao neki koji mogu na uvjerljiv način obećati da neće biti eskalacije problema. Međutim, to je opasna strategija. Vi možete igrati na taj način, ali svaki put su ulozi sve veći. Vidite dokle je došlo s Dodikom. Došlo je dotle da se on ipak mora javiti sudu u određeno vrijeme, unatoč svim njegovim pokušajima da to omalovaži i marginalizira. Ipak mislim da je riječ o ozbiljnom procesu koji će se morati povesti. Što se tiče pristajanja s naše strane da igramo tu igru, mislim da je trojka pokušala na drugačiji način i donekle je i suzbila tu vrstu narativa. Međutim, on je još uvijek prejak da bi se mogao ignorirati, jer ako to radite onda uvrede postaju sve žešće i stvari mogu da eskaliraju. Mislim da je to generalno dobar put, samo što se to ne može postići iz Sarajeva. Moramo se više potruditi oko integrativnih politika i iznalaziti zajedničke platforme s ljudima izvan Sarajeva.

Optimizam na evropskom putu u međuvremenu je splasnuo. Je li on uopće bio utemeljen? Imamo li šanse da odluku o početku pregovora dobijemo u martu?

- Prevazišli smo kategorije optimizma i pesimizma, pogotovo euforije. Realizam je ključna riječ i za nas, i za evropske integracije. Troškovi našeg tavorenja izvan ili na samoj granici Evrope polako dolaze na naplatu. Ne toliko nama, koliko Evropi. Zato što ovaj dio, kroz tu eroziju demokratije, sveopću korumpiranost, kroz stalne najave nekog konflikta, postaje stvarno jedna sigurnosna prijetnja. Vidite kako se to smjenjuje, čas na Kosovu, čas u Bosni, čas u Crnoj Gori. To je stvarno jedna spirala koja može da dovede do nekog pogoršanja situacije. Ako još tome dodamo ruski uticaj. Šta znači kad predsjednik države (Srbije, op.a.) kaže da su ga ruske službe obavijestile o mogućem scenariju Majdana!? Tu imamo otvoreno priznanje i to ne nekog analitičara, ne nekog Nestorovića, već predsjednika države, da postoji izravan uticaj strane sile i miješanje u ovom dijelu svijeta. Mislim da ćemo, uz određene intervencije i pritiske, dobiti to žuđeno zeleno svjetlo u martu, ali zbog realpolitičkih razloga i interesa EU da što je moguće prije “poklopi” zapadni Balkan.

- Bivši premijer i aktuelni predsjednik entiteta su na optuženičkim klupama, uhapšeni su predsjednik državnog suda i bivši šef Obavještajne službe. Je li to nagovještaj izlaska iz agonije? Još uoči rata obećavali su nam da će pravna država zaživjeti od ponedeljka, a posljednja hapšenja desila su se u ponedjeljak.

- Više od deceniju govorimo kako nijedna “krupna zvjerka” nije uhapšena, pozivamo se na slučaj Sanader, a sada imamo priliku da vidimo da se stvari polako počinju odmotavati. S te strane, kao građanin, osjećam zadovoljstvo. S druge strane, osjetite i strah i zaprepaštenost do kojih razmjera je bešćutnost političke elite bila otvorena za korupcijsko – mafijaške elemente i u kojoj mjeri smo zaista imali ono što smo u vicevima pričali da mafija na Balkanu ima svoju državu. To su zaista stravične dimenzije, pogotovo kada imamo u vidu da se ta hapšenja šire i na sudsku vlast. Sudska vlast je zadnja brana demokratije. Ako nam je ona toliko nagrižena, a jeste nažalost, onda smo stvarno u velikoj opasnosti. Naravno, i OSA. Želim vjerovati da će ovi procesi biti uspješni, a uspješnost ću mjeriti po tome u kojoj mjeri će se otvoriti novi procesi, jer mislim da je to posao koji treba da traje možda jednu deceniju.

Dignimo pogled

Odmah nakon hapšenja oglase se ili okupe oni koji bi da brane uhapšene ili optužene. Je li to dio istog sistema, koji nam ne da naprijed.

- Apsolutno. To je jedna razgranata mreža klijentelističkog sistema i tu na najbolji način vidimo tu spregu. Vidimo, u stvari, čemu služi nacionalizam i ta nacionalistička, “patriotska”, “državotvorna” retorika. Ne samo kod nas. U Srbiji su danas prijetnja ustavnom poretku studenti, a ne vođa terorističke bande koji je napravio haos na Kosovu. To je izvrtanje vrijednosti koje nije svojstveno samo nama. Nacionalistička ideologija je uvijek služila da prikrije i pokrije stvarne procese korupcije i otvorene krađe javnih dobara i resursa i njihove raspodjele unutar elita. Nije čudno da svaki poziv na saslušanje političkog lidera od 1995. do danas se interpretira kao napad na taj narod. Mislim da je vrijeme da se nacionalistička ideologija prikaže u svojoj golotinji, u onome što ona stvarno jeste, a to je jedan smokvin list, odnosno maska za najgore vrste uzurpacije moći i vlasti.

Koliko je kulturna scena uključena u opravdavanje aktuelnih politika putem pervertiranih oblika koji uzimaju sebi za pravo da drže moralne pridike?

- Uz svaki režim idu i oni koji pripadaju intelektualnom ili akademskom sloju koji će vrlo rado ponuditi svoje usluge u legitimaciji tog poretka. To nas ne treba iznenađivati. Posebno kad znamo da smo pod dominacijom identitetskih politika, da kultura igra važnu ulogu u tim politikama, pa će ti intelektualci osnivati i neke svoje institucije s ciljem da se prikažu kao nezavisni, a u stvari – i u bivšem režimu smo imali takvu zadaću intelektualaca – da se legitimira postojeći poredak. Cilj svakog režima je da ovlada imaginacijom građana, građanina, u smislu da on naprosto ne može da zamisli drugačiji svijet. Za to služi ideologija. Mi se kroz ideologiju identificiramo, učestvujemo u njenim ritualima, ponavljamo ključne fraze i ne možemo ni zamisliti da nam može biti drugačije. Problem je što je BiH uvijek bila tvrd orah. Jeste nam Bog oduzeo pamet za organizaciju, ali u individualnom smislu BiH je uvijek bila izvor nevjerovatnih kulturnih proizvoda i ideja. Zato će se pokušaji da se na ideološki način usisa svaka inventivnost i individualna kreativnost samo razbiti o glavu onima koji to rade. Mislim da smo daleko jači u tom kulturnom, umjetničkom, intelektualnom smislu nego što neki, koji žele svoje intelektualne ešalone, mogu pretpostaviti.

Izbore dobiva onaj koji bolje zastraši

S jedne strane imamo kompleks više vrijednosti, dok se s druge strane volimo dodvoravati najgorima. Podilazimo svima koji nas ne vole da nas zavole. A one koji nas vole potiskujemo u stranu. Kako dijagnosticirati ovo stanje?

- Trebamo donekle imati i razumijevanja. To su naslijeđeni obrasci preživljavanja naših ljudi na ovim prostorima, koji su uvijek bili na raskršću civilizacija i imperija. Imate kod Kundere odličan tekst o malim narodima. Znate, mali narodi nemaju taj luksuz izvjesnosti svoje egzistencije, kao što to imaju veliki. Mali su uvijek nekako objekti. Mi smo samo u jednoj zajednici naroda, u jednom trenutku svoje istorije, mogli da budemo subjekti, a govorim o Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Mogu da razumijem te neke strategije preživljavanja, koje su ti mali narodi morali da iznalaze priklanjajući se ovom ili onom, ali te paradigme iz prošlosti, kako budu išli ovi integracijski procesi, trebaju polako nestajati. Kod nas izbore dobija, ne onaj ko da najbolja obećanja, već onaj ko najuspješnije zastraši. I naravno da u takvom strahu gledate da je glava na ramenima i da se rađaju takve ideje priklanjanja. Zato su evropske integracije važne, radi nas samih, ne radi Evrope. To će ponuditi širi sigurnosni okvir i da će ono za što ljudi Bosne imaju potencijala u punom smislu moći doći do izražaja.

Imamo li kritičko mišljenje danas? Možemo li se nadati izgradnji generacije ljudi s jakim kritičkim misljenjem i ko treba da predvodi taj proces kojem se konstatno podmeću prepreke.

- Kritičkog mišljenja nema ako nemamo temeljnih humanističkih vrijednosti. Nažalost, ulazimo u doba kad se ove humanističke vrijednosti, ne samo kod nas, gube i onda nemamo ni referentnog okvira na temelju kojeg bismo mogli neku kritiku da razvijemo. To je vrlo opasno za slobodu mišljenja, za budućnost, jer ako ne možete zamisliti da stvari mogu biti bolje od ovih onda smo zaista u velikoj opasnosti. Mislim da je rehabilitacija kritičkog mišljenja tijesno vezana za rehabilitaciju humanističkih vrijednosti koje se danas odbacuju, relativiziraju, pa nažalost čak dovode i u pitanje. Moramo se oduprijeti tome i insistirati na slobodi, pravdi, jednakosti, istini, dobru, svemu onome što čini humanizam i što nas je kao crvena nit vodila kroz burne istorijske događaje.

Kakvu 2024. godinu očekujete? S obzirom da je prijestupna, narod je unaprijed smatra baksuznom.

- Iz 30 godina vladavine ovog nacionalističkog beznađa teško možemo neku godinu izdvojiti kao posebnu, bila ona prestupna ili ne. Generalno, ovo stvarno mora biti godina povratku ili rehabilitaciji ovih vrijednosti. Moramo stvarno da vidimo da li svaki ljudski život vrijedi jednako ili ne. Mislim da je to osnovno pitanje na koje čovječanstvo mora dati odgovor, a nakon ovih zločina i genocida na području Gaze. Mislim da će 2024. godina biti ta kada ćemo, kao čovječanstvo, morati dati odgovor na to pitanje.