Stanje u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) u Tuzli, gdje onkološki i hematološki pacijenti mjesecima čekaju na potrebni aparat za zračenje, odnosno linearni akcelerator, sve je gore.
Strašna nebriga
Među onima koji trebaju zračenje je Senka Dervišević, magistrica sestrinstva, koja je skoro tri decenije provela u Klinici za dječije bolesti kao odgovorna sestra na Odjelu za hematologiju i onkologiju, pomažući mališanima oboljelim od malignih bolesti.
Dervišević je bila na liječenju u Turskoj, gdje joj je transplantirana koštana srž, a, nažalost, bolest joj se ponovo javila.
- Opet bijem bitku, što kažu, bez prestanka i, između ostalog, trebam i na zračenje jer se bolest proširila. A ovdje se ništa konkretno ne poduzima i, jednostavno, agonija se produžava. Zapravo, ta nebriga za hemato-onkološke pacijente je strašna. I nije meni stalo samo do mene, jer ja dobro znam u kojoj sam borbi. Jednostavno, ne mogu vjerovati da svi šute, a ja to ne mogu da gledam - priča nam Dervišević.
Navodi da cijela priča u vezi s famoznim akceleratorom ne traje samo godinu, s obzirom na to da se tender i ranije trebao raspisati, te da u brojnim zdravstvenim ustanovama širom BiH postoje slične situacije s drugim aparatima potrebnim za liječenje i dijagnostiku.
- Međutim, ova količina nebrige, nepoduzimanje, neiznalaženje rješenja i činjenica da se sve svelo na „prebacivanje loptice“ nepodnošljivi su - govori nam Senka.
