U subotu, 27. januara, navršava se 31 godina kako je prestalo kucati srce tada 26-godišnjeg Srđana Aleksića, koji je preminuo od povreda koje je zadobio dok je spašavao svog druga Bošnjaka Alena Glavovića.

Srđan je zbog ovog svog herojskog čina postao sinonim za prijateljstvo, bez obzira na vjeru i naciju. Te ratne 1993. godine, kada su prilikom legitimiranja na trebinjskoj pijaci četvorica pripadnika VRS počela da maltretiraju Glavovića, Srđan je priskočio u pomoć i umjesto Glavovića dobio batine, od kojih je, nakon šest dana provedenih u komi, preminuo.

Samo sjećanja

Povodom ove tužne godišnjice posjetili smo Radeta Aleksića, Srđanovog oca koji je s nama podijelio sjećanja na svog sina.

Prošla je 31 godina od Srđanove pogibije, šta danas predstavlja Srđan?

- Srđan ''živi'' iako je umro prije 31 godinu, živi u dušama finih Trebinjaca. Nemam se na šta žaliti jer, kada šetam gradom, ako mene pozdravljaju srednjoškolci, ja onda znam da oni mene pozdravljaju zbog Srđana i radujem se da su Srđan i njegova dobrota u njima. Danas živimo u vremenu kada su nas moćnici natjerali da mi kao ljudi navijamo za rat, da se opredjeljujemo za Ukrajinu, ili za Rusiju, neko za Palestinu, neko za Izrael, a niko protiv rata. Mnogo mi je žao kada se sjetim da to što je Srđo simbol čovječnosti više ne utiče na ljude, naročito na mladi svijet, a ne trude se baš ni oni stariji da ukažu na zlo koje rat nosi, da ta mladost zamrzi rat, da ne bude navijač. Posmatram studente kako ih moćnici pokupe na demonstracije, a ja još nisam čuo da su studenti organizovali demonstracije protiv kupovine diploma, što im direktno hljeb uzima, što ih degradira, njihovo učenje i znanje poništava... Tužna vremena. Boljem se možemo nadati jedino ako s mladima radimo kako treba.

Šta za Vas predstavlja Srđanovo djelo?

- Ja sam kao čovjek zbog Srđanovog djela doživio jedan preporod, shvatio sam šta to znači biti čovjek i šta čovjek treba da radi. Shvatio sam da čovjek neće činiti zlo čovjeku i zato je potrebno da stvaramo čovjeka, i to slobodnog čovjeka. Svako treba da se osjeti slobodnim, da ne zavisi ni od koga i da se kao slobodan čovjek udružuje s ostalim ljudima i stvara jedan normalan život, ugodan i lijep.

Dobar momak

Da li ste uspjeli uspomenu na Srđanovo djelo “sačuvati” od politike?

- Srđan je potpuno sačuvan od politike, i to je fakt. Iza njega je ostala samo dobrota koju njegovo djelo širi poput krugova.

Kako Trebinjci pamte Srđana?

- Oni koji su bili njegovi savremenici pamte ga kao momka ovoga grada, kao jednog ugodnog i lijepog mladića s kojim se moglo našaliti, družiti, proveseliti se, a mladi ljudi koji ga nisu poznavali pamte ga po onome što im mi kažemo i što im prenesemo. Srđan je bio mladić koji je u svakoj prilici pomagao ljudima i bio je spreman da se žrtvuje za drugoga. Nije to prvi put. On je dosta puta pomagao nejakima, umiješao bi se. Prije nego što će poginuti meni kaže: “Tata, ovo je opako vrijeme. Olako se glava gubi, nemoj slučajno da se s nekim svađaš, pusti đavola, prođi ih se, ne vidi.” Vodio je brigu o svemu i svakome.

Javljaju Vam se ljudi sa svih strana, raznih nacija i vjeroispovijesti, šta kažu za Srđana, šta Vam pišu?

- Česti su susreti s meni nepoznatim ljudima, a poznatim preko Srđana. Svaki put kada me takav čovjek sretne, meni Srđan izlazi pred oči, najprije nekako tuga, onda ponos i radost što taj čovjek dolazi da mene, oca Srđanovog, upozna. Nedavno me čovjek iz Novog Pazara, koji radi u Njemačkoj, tražio i našao ovdje, sjeli smo i fino popričali. On je bio sretan kada je vidio da u njegovom gradu postoji Trg Srđana Aleksića. Takođe, isto jedan Pazarac, donio mi je fotografiju s natpisom “Ovo je Trg Srđana Aleksića”. Čovjek ima, ipak, neku potrebu i osjećaj da se sretne s nekim za koga smatra da je dobar. Nedavno sam, šetajući s prijateljima, susreo ljude iz Podgorice i popričali smo o svemu pomalo i ja ih upitam prošetaju li nekada Bulevarom Srđana Aleksića. Žena mi odgovori da prođe često i da se osjeća tako lijepo i ponosno, osjeća se čovjekom. Ona u tom trenutku nije znala da je to moj sin. Ja joj kažem da je to moj sin Srđan. Tu smo se zagrlili.

Odakle crpite snagu da sve ovo izdržite, s obzirom na to da ste izgubili dva sina u dvije godine, a i prva supruga Vam je umrla mlada?

- Od 21. januara, kada je Srđan ranjen, do 27. januara, kada je preminuo, teški su dani. To su dani kada sam sjedio u hodniku bolnice i slušao Srđanovo srce kako kuca, iako mozak nije radio. I znao sam da više nikada neće raditi. To su dani kada sam trebao donijeti odluku da se isključe aparati i da Srđo počine. Čovjek treba sam sa sobom da odluči da živi ili da ne živi, to je njegova odluka. Kada se to meni desilo, ja sam razmišljao da li treba da živim ili ne trebam. Odlučio sam da živim. Rekao sam, živjet ću tako da me niko ne žali, ponašat ću se kao čovjek koji je imao sinove, ponašat ću se kao čovjek koji je sretan jer je imao takve sinove. Ja sam ih makar imao, imao sam tu radost, pa iako je kratka bila, ali je bila moja radost sa mojim sinovima.

Kćerka mirno živi

Imate još kćerku?

- Kćerka Anđela živi u Podgorici i nije baš najboljeg zdravlja. Tamo sam joj kupio stan i potpuno sam miran što se nje tiče, makar mirno živi u tom gradu. Blizu joj je i bolnica i sve ostalo što joj je potrebno.

Poruka mladima?

- Mladi, budite samostalni, mislite svojom glavom. Stalno pitajte sebe zašto. Ne dajte da vas ponižavaju. Potrudite se da budete svoji ljudi. Osnovno je da raščiste sa sobom šta je to vaše. Vaše je da učite, dobijete posao i budete ljudi stvaraoci i da u tome uživate.

Jedan od ubica je umro

Znate li šta je sa Srđanovim ubicama, gdje su oni danas?

- Neki dan je jedan od njih umro. Ja o njima ne mislim i stalno govorim da zlo vrijeme stvara ubice. Moramo se boriti protiv zla. Nekako se ljudi mijenjaju u tom zlom vremenu. Meni se čini da nikako danas nismo uspjeli da prevaziđemo ono doba koje je nama donijelo rat. Zato sam jako nemiran. Ja koji nikoga ne etiketiram s bilo koje strane, izuzev sa strane čovječnosti, i žalim što je to tako.

Gdje je i šta danas radi Alen Glavović

Gdje je i šta danas radi Alen Glavović, da li Vam se javlja, posjećuje li Vas i Srđanov grob?

- Alen s porodicom sretno živi u Švedskoj. Dođe često, ode do groblja sa mnom, sjedne, popričamo, čujemo se telefonom redovno. Veoma mi je drago što su njegova djeca uspješna i što su završila škole i baš lijepo žive.

Snimljen dokumentarac

Srđanovim imenom nazvani su trgovi, ulice, pasaži u BiH, ali i regionu. Srđan je bio i vrsni plivač, pa se po njemu Međunarodni plivački miting koji se održava svakog juna u Trebinju zove “Srđan i Maksim”.

Radiotelevizija Srbije je 2007. godine snimila dokumentarac “Srđo”, a poznati reditelj Srdan Golubović je, inspiriran Srđanovim djelom, snimio film ”Krugovi”.

Srđan je posthumno odlikovan i brojnim priznanjima, a jedno od njih je medalja "Miloš Obilić" za hrabrost, koja je njegovom ocu uručena u Beogradu. Zatim, Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, “Merhametova” godišnja nagrada, a odlikovao ga je i predsjednik RS.