Prošlo je 16 godina od ubistva učenika Denisa Mrnjavca, a Sarajevo i dalje gubi svoju mladost. Povodom tužne godišnjice i svih lekcija koje smo propustili, koje nećemo ili nismo u stanju da naučimo, oglasio se sociolog Vladimir Vasić iz Istočnog Sarajeva.
- Bio je tinejdžer. Imao je šesnaest godina. Srednjoškolac. Učenik drugog razreda Katoličkog školskog centra. Radovao se. Sanjao i maštao o nekoj boljoj budućnosti. Čudesnim osmijehom prikrivao je jad i čemer svakodnevice bh. društva. Radosnim pogledom gledao je u neku dalju i bolju budućnost. Plašio se. Sebe tamo nije vidio.
"Šta me gledaš"
Zvao se Denis. Denis Mrnjavac - podsjeća Vasić.
- Šta me gledaš? Glasilo je pitanje na koje Denis neće dati odgovor. Uslijedili su mučki udarci od strane više huligana u prepunom sarajevskom tramvaju. Teške povrede nanosili su mu njegovi vršnjaci. Maloljetnici. Djeca. Naša djeca. Na naše dijete. Denisovo dječačko lice unakaženo je brutalnim udarcima metalnim tzv. bokserom. Nekoliko uboda nožem za njega su bili fatalni. Dan poslije brutalnog premlaćivanja Denis je izdahnuo. Njegova djetinja duša otišla je u vječnost.
U Sarajevu je nastao muk. Bolna tišina. Zaćutali su svi - navodi Vasić.
- Oprosti nam Denise što i danas pojedinci ćute. Oprosti nam što ćute oni koji mogu nešto da promjene a ne žele. Preče su im priče o njima znanom patriotizmu i čuvanju nacionalnih interesa od djece. Od mene, od tebe od Davida, Dženana, Farisa...Oprosti nam što si ulud prolio krv o koju smo se ogriješili jer ništa nismo naučili. Oprosti nam Denise što ni dan danas nijedna ulica u Sarajevu ne nosi tvoje ime. Oprosti nam Denise što i danas tvoji napadači, oličeni u imenima i prezimenima drugih nasilnika, divljaju po ulicama i siju smrt. Ubijaju tvoje vršnjake ponovo ubijajući tebe.
Nisi zaslužio da te zaboravimo. Ne smijemo da te se odreknemo. Nisam te poznavao. U vrijeme tvog stradanja nisam radio ovo što sada radim. Bio sam i sam srednjoškolac. Nisam ni sanjao da ću se profesionalnom baviti nasiljem među djecom i mladima. Danas to radim zbog tebe, zbog sebe...zbog mog nerođenog djeteta. Zbog naše djece. Zbog žrtava i dželata. Krv naše djece na ulicama mog rodnog grada opominje nas koliko je strašna i usudna zaborav na tebe. Sjetimo te se kad još jedno dijete prigrlimo strašnoj statistici zločina. U zaboravu tebe izubili smo sebe. I plaćamo skupu cijenu. Preskupu.
"Plašim se brate"
Nemaš ulicu. Nemaš trg. Ne zove se po tebi ništa, a trebalo bi! Oprosti im...nisi njima važan. Glavarima.
Plašim se brate. Ispovjedam ti. Plašim se kad javno i bez dlake na jeziku govorim o nasilju među mladima. Plašim se brate. Ali ne smijem da zaćutim. Strah da ćutim veća je od straha kada govorim! Govorim zbog tebe. Zbog Farisa. Dženana. Davida.
Možda bi se danas ti bavio ovim čime se bavim ja. Možda bi ti upozoravao na anomalije u društvu. Siguran sam bio bih bolji od mene. Možda bi' bili kolege. Prijatelji. Sarajlije.
Tebe nema. Otišao si. Ukrali su ti mladost. Ja sam tu, Denise, da govorim, pišem, nadam se i vjerujem da će moj sin sutra da živi u nekom uređenijem društvu, a da se njegov otac neće plašiti onako kako se moj otac i majka plaše svaki put kad javno govorim o problemima ove zajednice koju ne želim da napustim.
Denise, obećavam ti...neću se plašiti. Jer, ti me štitiš odozgo. Brate... - poručuje sociolog Vladimir Vasić.
