Mustafa Lagumdžija Bajram je dočekao u Kara Mustafa-pašinoj džamiji u Rudom. Otkako je odlučio Sarajevo zamijeniti malim pograničnim gradom u jugoistočnoj Bosni, običaji su drugačiji, život mirniji, a za 84-godišnjeg Ruđanina i sretniji u mjestu gdje je odrastao.

Dođu djeca

- Džamija bude puna, a nekad se zna i napolju klanjati jer ne mogu svi stati. S prijateljima onda popijemo bajramsku kahvu, dođu mi, posjede, odem ja kod njih. Drugi, treći dan Bajrama me obiđu i djeca - kaže Lagumdžija.

Već davne 1969. godine Mustafa je zbog posla otišao u Sarajevo, prije više od 50 godina tamo je kupio i kuću, ali iskoristio je prvu priliku da se vrati u svoje Staro Rudo.

- Ja sam odavno došao do zaključka da je starijim ljudima bolje negdje u kraju, za njih nisu gradovi. Ovdje je mirnije, a imam iste uvjete kao i u Sarajevu. Ovdje je prednost što je bolji zrak, priroda, imaš gdje otići, prohodati - priča nam Mustafa.

I ne samo da prohoda već u devetoj deceniji svako jutro na biciklu obiđe mjesno mezarje gdje su ukopani članovi njegove porodice. Vozački ispit, na iznenađenje mnogih, položio je prije dvije godine, u 82. godini. Zašto da ne, kada ga zdravlje dobro služi, a vid dobar da i konac u iglu ide bez naočala.

- Odlučim položiti vozački, javim se instruktoru, donio ljekarsko, dobio priručnik saobraćajnih znakova, pa nakon mjesec na obuku. Testove sam polagao u Višegradu. Vidim ona djeca što su došla sa mnom tuc-muc, a ja sam ih iz prve položio. Dobijem vozačku dozvolu, a auto sam ranije kupio. Vozio sam do bašče, ali vidim da je protuzakonito, jasno mi je bilo. E, da se ne bih bakć’o, bolje zavrnuti rukave, naučiti i položiti. Sada mogu i do Sarajeva, Goražda ili Priboja - s osmijehom priča Mustafa.

Vrvjelo od života

S još trojicom komšija Srba jedini je i preko zime u Starom Rudom. Ostali radije dolaze ljeti kako bi obradili zemlju ili ubrali voće. Nekad je, kaže, ovo mjesto vrvjelo od života, putopisci su ga opisivali kao misir, plodno mjesto na dvije rijeke, ali rat je sve promijenio.

Dane provodi tražeći sebi posla, na zemlji ili s drvetom na stolarskoj mašini. Posebnih želja nema, osim da ostane u Rudom i da ga zdravlje posluži, a umjereni rad smatra najboljom terapijom za sreću i dugovječnost.

Samo bez depresije

Zadovoljan je svojim životom, pojašnjava, jer realni i skromni ljudi ne traže puno, ali je problem s onima koji “zinu više nego što mogu progutati”.

- Treba uvijek imati neku obavezu, jer nema ništa gore nego kad čovjek padne u neku depresiju, shvati da je sam, pa onda mu dođe da je nekako nemoćan. To je vrlo opasno. Odmah ja to nuliram - ističe Mustafa Lagumdžija.