Ambasador BiH u UN-u Zlatko Lagumdžija obratio se sinoć na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a.

Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti.

- Poštovana predsjedavajuća, hvala što ste mi dali riječ.

Dozvolite mi da vam čestitam na izuzetnom upravljanju za mjesec april. Svakako ste imali pred sobom dosta izazovnih i daleko hitnijih pitanja za rješavanje, pa nam je žao što za posljednji dan vašeg predsjedavanja imate pred sobom, sasvim nepotrebno, situaciju koja ne zaslužuje nikakvu hitnost.

Posebno s obzirom da je redovni sastanak o situaciji u Bosni i Hercegovini već zakazan za maj. Međutim, zaslužuje ozbiljnu zabrinutost da se ovo Vijeće sigurnosti instrumentalizira kao javna pozornica na štetu Bosne i Hercegovine. To nema veze sa zabrinutošću oko situacije u Bosni i Hercegovini, već sa zloupotrebom u Vijeću sigurnosti za održavanje jednostranog i opasnog narativa.

Ruska Federacija je u više navrata pokazivala svoju zabrinutost samo za jedan dio BiH. Dozvolite mi da podsjetim na riječi ruskog predstavnika iz maja 2023.: "Dejtonska multietnička vizija zemlje je u opasnosti. Klasični neokolonijalni zapadni pristup zapadnih zemalja u Bosni i Hercegovini predstavlja stvarnu prijetnju implementaciji Sporazuma za mir, što je još gore, podriva same temelje državnosti Bosne i Hercegovine i narušava osnovna prava njenih konstitutivnih naroda, čime se još jednom podižu tenzije".

Dizanje tenzija

Sada imate priliku objasniti kako današnji sastanak podržava multietničku verziju zemlje ako pod izgovorom hitnosti slušamo privatno lice iz jedne administrativne jedinice u BiH kako govori o situaciji u BiH. Kako je to u skladu i u prilog Dejtonskom mirovnom sporazumu? Kako ovo nije kršenje prava najmanje 2 konstitutivna naroda, ako ne i sva tri, i Ostalih, kao i građana Bosne i Hercegovine koji, u stvari, određuju Ustav Bosne i Hercegovine, koji Aneks Dejtonskog mirovnog sporazuma?

Ako iko nepotrebno podižete tenzije, to ste vi.

Da budem precizniji.

Prvo, sama činjenica da ste proslijedili pismo člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz RS, potpuno svjesni da ste i Vi i taj član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, širenjem ovog pisma kao povoda za ovaj sastanak, ste prekršili Dejtonski mirovni sporazum, što govori o, blago je rečeno, vašoj pristrasnosti.

Bez jasnog zahtjeva šefa države, u ovom slučaju, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ili komunikacije misije Vijeća sigurnosti UN-a, EUFOR Althea, na terenu koja podržava hitnu akciju Vijeća, pribjegli ste do proceduralne zloupotrebe privremenog poslovnika ovog Vijeća. Time ste dodatno degradirali instituciju Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Entiteti nemaju suverenitet

Dok Ustav BiH pravno utvrđuje da će se Bosna i Hercegovina sastojati od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, on ne ostavlja prostor za "suverenitet" entiteta u skladu sa međunarodnim pravom, a entitetima ovlasti ni na koji način ne održavaju državnost, već proizlaze iz raspodjele ovlasti kroz Ustav BiH. To je i stav Ustavnog suda BiH, čije su odluke konačne i obavezujuće.

Dakle, izražavanje stavova administrativno-teritorijalne jedinice u Bosni i Hercegovini umjesto zvaničnih državnih stavova, kao što je slučaj sa predmetnim pismom, nema pravno utemeljenje i opet je u suprotnosti sa relevantnim odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Dozvolite mi da ilustrujem neke elemente neznanja u vezi sa ustavnim postavkama sadržanim u pismu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz RS. Počinje tako što se netačno opisuju "nadležnosti institucija u samo šest oblasti. Kada ih prebrojite, vidite da postoji spisak od samo njih 5. Međutim, nije tačno da ima ni 5 ni 6 nadležnosti. "Član III. : Odgovornosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta" u stavu "I. Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine“ su precizno jedna za drugom navedene kao nadležnosti institucija BiH u deset (10) oblasti, a ne u 5 ili 6.

Isti član III, u stavu "5. Dodatne odgovornosti" u alineji (a) definiše da će "Bosna i Hercegovina preuzeti nadležnosti za druga pitanja o kojima se entiteti dogovore; dato u Aneksu 5 do 8 Opšteg okvirnog sporazuma; ili sve one stvari koje su neophodne za očuvanje teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti između institucija zakona.

Lista ovih institucija osnovanih u posljednje dvije decenije je veoma duga. Da navedemo samo neke kao ilustraciju: Oružane snage, Sud BiH, Uprava za indirektno oporezivanje BiH, Granična policija BiH, Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine.

Kritični izazovi

Nadalje, Povelja Ujedinjenih nacija predviđa da se države članice obraćaju organima i tijelima Ujedinjenih naroda (a to su uvijek države, a ne njihove administrativno-teritorijalne jedinice). Kontinuirani pokušaji uvođenja ove prakse u vezi sa situacijom u Bosni i Hercegovini je direktan napad na suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine. Nezavisna, suverena i cjelovita država Bosna i Ilercegovina podliježe međunarodnom pravu, a kreiranje i provođenje vanjske politike nije u nadležnosti entiteta.

Drugo, priznat ću da se BiH suočava sa nekoliko kritičnih izazova u posljednjih nekoliko godina, ali pretežno kroz akcije koje je Vlada RS više puta poduzela. To predstavlja napad bez presedana na Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini.

Vlasti u Republici Srpskoj (RS) kontinuirano poduzimaju akcije koje podrivaju ustavni poredak i državne institucije, povećavaju međuetničke tenzije kroz zapaljivu retoriku i retoriku podjela, ograničavaje slobode okupljanja i izražavanja, što je doprinijelo povećanju političkih i etničkih tenzija širom zemlje.

Vladajuća koalicija RS počela je da provodi korake koji stvaraju preduslove za potencijalno buduće otcjepljenje RS od BiH, koji su navedeni u zajedničkom saopćenju koje su vladajuće stranke Republike Srpske potpisale 24. aprila 2023. godine u kojem se navodi niz koraka koji mogu biti preduslovi za buduću secesiju. Najnovije usvajanje Prijedloga izbornog zakona RS su državne nadležnosti BiH u oblasti izbora za NSRS dodijeljene entitetu.

Ali što je još važnije, napadi Vlade RS trenutno ciljaju na dvije civilne institucije u Bosni i Hercegovini definisane Dejtonskim mirovnim sporazumom: Ured visokog predstavnika i Ustavni sud Bosne i Hercegovine, a i jedni i drugi imaju mandat da spriječe secesionizam.

Želim napomenuti sljedeće: Iz Aneksa 10. jasno je da imenovanje visokog predstavnika ne vrši Vijeće sigurnosti, iako ono mora biti u skladu sa "relevantnim" rezolucijama. Praksa Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira jasno pokazuje da se visoki predstavnik imenuje na funkciju nakon što ga odredi Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira i da je ta praksa "u skladu sa rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a", počevši od Rezolucije 1031 (1995) od 15. decembra 1995.

Što se tiče Ustavnog suda, nastojanja RS da ograniči nadležnost Ustavnog suda BiH na samo jedan dio zemlje su nezakoniti pokušaji promjene ustavnog poretka. Pozivanje srpskih sudija u Ustavnom sudu BiH da podnesu ostavke na svoje funkcije predstavlja nesagledivo opasan pokušaj da se antiustavne metode koje je koristio ratni zločinac osuđen za genocid Radovan Karadžić 1992. godine.

Negiranje presuda

Nažalost, nakon višegodišnjeg negiranja presuda sudova Ujedinjenih nacija o genocidu počinjenom nad Bošnjacima i javnog veličanja osuđenih ratnih zločinaca, što je protivno svim civilizacijskim vrijednostima, vlasti u RS sada počinju primjenjivati metode koje koriste ratni zločinci u rušenju državnog i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. Ova ozbiljna kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, zapravo, ugrožavaju mir i stabilnost u zemlji i regionu i predstavljaju štetu održivoj i održivoj budućnosti civilizovanih naroda.

Neću više komentarisati ovaj dio pisma koje je pokrenulo današnju raspravu jer će biti više vremena za detaljniju diskusiju 15. maja, kada će pred vama biti izvještaj visokog predstavnika uz prisustvo predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića.

Ovo me dovodi do moje treće tačke i pravog razloga za ovu neviđenu zloupotrebu ovog tijela — nacrt rezolucije o „Međunarodnom danu obilježavanja genocida 1995. godine u Srebrenici“.

Jedini cilj ovog sastanka je da se izvrši pritisak na kosponzore rezolucije da povuku tekst, što je jučer zatraženo u pismu Stalne misije Republike Srbije pri UN. Izostavlja se da kaže da, međutim, Srbija u dva kruga konsultacija nije dala ni jednu riječ suštinskog komentara, niti je predložila amandman. Kao što mi je rečeno u jednoj od rasprava koje sam vodio sa jednim od njihovih predstavnika, "možemo se baviti tekstom samo nakon što izbacimo jednu riječ - genocid."

Kultura sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici nije i ne smije biti kultura poricanja, već kultura sjećanja da se genocid nikada nikome ne ponovi.

BiH je punopravna članica UN-a od svoje nezavisnosti, a naša je obaveza da poštujemo i provodimo pravno obavezujuće presude stalnih sudova i ad hoc tribunala UN-a.

Članom 9. Dejtonskog mirovnog sporazuma, strane (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Jugoslavija — Srbija i Crna Gora) su se obavezale da će poštovati i sarađivati „u istrazi i procesuiranju ratnih zločinaca i drugih povreda međunarodnog humanitarnog prava“.

Da budem jasan. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, sa ili bez konsenzusa, ili bilo ko drugi, ministar ili ambasador Bosne i Hercegovine, ne može se upuštati u rasprave o Srebrenici koje potpuno negiraju genocid koji je tamo počinjen, niti ima ovlaštenja da dovodi u pitanje ili treba da bude iznad konačnog proglase pravosudnih institucija ove Organizacije. Jednoj takvoj akciji trebale bi prethoditii izmjene Dejtonskog mirovnog sporazuma, Ustava i na kraju Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje javno odobravanje, negiranje ili opravdavanje zločina genocida. Dakle, svako postupanje suprotno Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine je krivično djelo u mojoj zemlji. Na primjer, Državni sud BiH je jučer potvrdio optužbe državnog tužioca po ovom osnovu protiv osobe koja se u julu prošle godine, tokom dženaze i komemoracije u Srebrenici, otvoreno bavila aktivnostima koje predstavljaju govor mržnje i poricanje genocida u vezi sa presudama MKSJ-a i Suda Bosne i Hercegovine.

Dogovor na nivou regiona

Sugestija Srbije da treba da težimo dogovoru na nivou regiona o Srebrenici je također nešto što ne možemo razumijeti s obzirom da u Deklaraciji usvojenoj 2010. godine, a citiram "Narodna skupština Republike Srbije, najoštrije osuđuje zločin počinjen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici u julu 1995. godine, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde". Kraj citata.

Taj genocid koji je počinjen u Srebrenici nije stvar mišljenja, već historijska i sudska činjenica potvrđena presudama Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Ovim pravosnažnim presudama najviših pravosudnih institucija UN-a potvrđeno je da je nad Bošnjacima počinjen genocid u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica. Ovo su sudske presude koje se ne mogu izbrisati iz historije čovječanstva.

Ove presude su jedinstveno i specifično obrazloženje za uspostavljanje Međunarodnog dana i fokusiranje rezolucije na ono što se dogodilo 1995. godine. Nastavak narativa koji umanjuje i potcjenjuje genocid u Srebrenici omogućava vrlo destruktivnu silu usmjerenu protiv moje zemlje i našeg naroda; podstiče "međuetničke" tenzije koje potkopavaju sve istinske pokušaje pomirenja u zemlji i regionu. Upravo je to razlog zašto Balkan "i dalje ostaje nestabilna regija" i zašto Bosna i Hercegovina nije mogle prevladati posljedice sukoba 90-ih.

Još jednom želim da osudim narativ da je ova rezolucija kontroverzno pitanje koje ne samo da treba da bude predmet diskusije i pregovora u Bosni i Hercegovini i regionu, već i ugrožava mir i stabilnost u oba slučaja.

Suprotno narativu koji se promoviše u suprotnosti sa ovom rezolucijom, dozvolite mi da istaknem osnovni cilj rezolucije: izgradnja održivog mira i podsticanje procesa pravde, istine i povjerenja u Bosni i Hercegovini i regionu Zapadnog Balkana. I ovdje. Najdublje se slažem sa našim susjedom, Republikom Srbijom, kada kažem da nam je potrebna rasprava o ovom pitanju. Da, više smo nego otvoreni za diskusiju; samo trebamo razgovarati o tome kako provesti presude MKSJ-a i ICJ-a, kako se pomiriti s prošlošću i kako zajedno graditi bolju budućnost. Institucionalna zaštita nasljeđa i jurisprudencije MKSJ-a i MSP-a istovremeno štiti civilizacijske vrijednosti i temeljne principe na kojima počiva UN, ali i upozorenje da nekažnjivost za ovaj teški zločin neće biti dozvoljena.

Proces pomirenja

Proces pomirenja mora se sastojati od sveukupnog oporavka društva i suočavanja s prošlošću, ne samo kroz priznavanje genocida i zločina, priznavanje žrtava i kažnjavanje zločinaca, već sa fokusom na ishod koji će promovirati mir i pravdu. Stoga bismo pozdravili konstruktivan pristup Srbije tom cilju. Međutim, već 30 godina suočavamo se sa poricanjem da su djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjena tokom oružanog sukoba, gdje pojedinci i javni organi otvoreno dovode u pitanje legitimnost presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Suda Bosne i gdje pojedinci i javni organi poštuju ili veličaju osuđene ratne zločince.

Umjesto da ga prepoznaju kao jedno od najpodlijih poglavlja savremene historije Evrope i rade na pomirenju, mnogi istaknuti političari i javne ličnosti u Bosni i Hercegovini i Srbiji raspiruju vatru nacionalizma i svjesno siju sjeme mržnje. Mnogi su propustili da shvate historijske lekcije Nirnberga i potpuno promaše poentu MKSJ-a i njegovog rada.

Posebno želim da istaknem da rješavanje genocida u Srebrenici nije prijetnja srpskom narodu, već pojedincima sa imenima, posebno u osam presuda MKSJ-a koje sadrže osuđujuće presude za zločin genocida počinjen u Srebrenici 1995. godine. Nema genocidnih nacija. Postoje samo kriminalci koji su odgovorni za genocid.

Iako oštro osuđujem lažni politički narativ da je sve ovo dio antisrpske agende/da je kolektivna presuda srpskom narodu, želim podsjetiti na izjavu sudije MKSJ-a Almira Rodriguesa iz 2001. (Tužilac protiv Krstića) i citiram: "Tražim da sudim optuženima. Ja ne sudim ljudima... Smatram da bi povezivanje ovog zla sa srpskim identitetom bila uvreda za srpski narod.... Ali isto tako monstruozno bi bilo ne dati bilo kakvo ime ovom zlu jer bi to moglo biti uvreda za Srbe”.

Poricanje je posljednja faza samog genocida koja traje i uvijek slijedi nakon genocida. To je oblik skrnavljenja mrtvih, kršenje jedne od najosnovnijih ljudskih normi. To nas brutalizira i olakšava ponavljanje zločina. Da li je takvo društvo kakvo želimo ostaviti svojoj djeci? Gdje poricanje genocida može dovesti samo do njegovog ponavljanja.

Negiranjem genocida počinjenog u Srebrenici i oko nje, kao i veličanjem pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, preživjeli svjedoci genocida svakodnevno su izloženi napadima na svoje dostojanstvo. Ona dehumanizira preživjele i žrtve – i oduzima im priznanje i pravdu. To otežava borbu protiv nekažnjivosti ratnih zločina i, na kraju, mogućnost pomirenja. Kultura sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici nije i ne smije biti kultura poricanja, već kultura sjećanja da se genocid nikada nikome ne ponovi.

Šteti temeljima UN-a

Šteta uzrokovana negiranjem nije samo žrtvama ili pogođenim zajednicama ili njihovim neumornim naporima da ožive sjećanje na one koji su izgubljeni u ovim užasnim zločinima. To šteti samim temeljima ove organizacije, zajedničkim vrijednostima i principima koji nas povezuju. Dopuštanje neuspjeha ove rezolucije zapravo će nanijeti nepopravljivu štetu kredibilitetu Ujedinjenih naroda kao bastiona međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima, imati ozbiljan utjecaj na naše napore da promoviramo mir i sigurnost i poštovanje ljudskih prava. Neusvajanje ove rezolucije omogućilo bi da se poricanje genocida i govor mržnje nesmanjeno šire regionom, zauvijek uništavajući svaku mogućnost pomirenja.

Kontinuirano umanjivanje i potcjenjivanje genocida u Srebrenici omogućava vrlo destruktivnu silu usmjerenu protiv moje zemlje i naših naroda; podriva sve istinske pokušaje pomirenja u zemlji i regionu. Upravo je to razlog zašto Balkan "i dalje ostaje nestabilna regija" i zašto Bosna i Hercegovina nije mogla prevladati posljedice sukoba 90-ih godina. To je ono što stoji na putu pomirenja i mira u Bosni i Hercegovini. Negiranje genocida, zapravo, sije razdor i nepovjerenje među ljudima i time povećava šanse za sukobe u društvu i među državama. A ako se nastavi nesmanjenim intenzitetom, poricanje genocida će nastaviti stvarati plodno tlo za neke buduće genocide.

Zaštita istine od onih koji poriču i traženje pravde za žrtve genocida u Srebrenici je naš najbolji način da spriječimo da se genocid ponovo dogodi.

UN su priznale grešku učinjenu prema Bosni i Hercegovini.

Generalni sekretar UN-a Kofi Anan ukazao je na krivicu međunarodne zajednice rekavši da "Srebrenica predstavlja najveću sramotu u historiji UN-a".

Učinjene greške se više ne mogu ispraviti, ali imamo obavezu da zaustavimo nove. Zajedno. Ako su ih UN napravile 1995., onda ih ne bismo trebali ponovo praviti 2024. godine.

Da se nikada ne ponovi.