Zbog ogromnih rizika, neadekvatne podrške i stalne neizvjesnosti poljoprivreda u BiH još počiva na proizvođačima koji čuvaju tradiciju i u sebi nose ljubav prema zemlji. Goraždanin Eldin Muhović veći dio djetinjstva proveo je u selu Borovići, kod djeda i nane, pa je kao dijete zavolio životinje.

Voljeti zemlju

To je trasiralo njegov životni put, pa se i tokom školovanja opredijelio za Srednju poljoprivrednu školu, zatim Poljoprivredni fakultet i danas je magistar voćarstva. Sa suprugom Arminom, bratom Erkom, roditeljima Edibom i Sabahetom, uzgaja voće i povrće, kokoške, a bavi se i pčelarstvom.   

- To su mi bili najbliži prijatelji, jer već tada nije bilo mnogo djece na selu. Ta ljubav je ostala. Ovdje u Parganima nismo imali dovoljno prostora, pa je bilo teško za kokoši, idu u tuđe vrtove, majka mora čistiti. Nije im bilo milo, ali meni za ljubav su trpjeli, a ja sam uvijek imao zečeve, kokoši, piliće – kaže Eldin.

Porodica Muhović je kupila dodatne parcele, pa u 500 kvadratnih metara plastenika uzgaja povrće, gotovo četiri duluma je pod krompirom, posjeduje i dva voćnjaka šljive, stotinjak koka nosilja i 40 društava pčela.

- Da biste se bavili poljoprivredom, morate jako voljeti zemlju, jer to je fabrika pod vedrim nebom. Od svega čime se bavim najsigurnija mi je plastenička proizvodnja, jer u zaštićenom prostoru se nešto može planirati. Kod pčela je sve neizvjesno, jer posljednjih godina ne mogu sebi zaraditi, ali tu je nekako najveća ljubav pa smo uporni. Tu se rezultati cijene na duži period, jer deseta godina može donijeti prihod koji će pokriti troškove koje imate – kaže Muhović.

Slaba podrška

Loša podrška države i sve ekstremniji vremenski uvjeti poljoprivrednu proizvodnju čine sve neizvjesnijom, uprkos činjenici da su cijene i uvoz hrane sve veći. Osim grada, koji i ovih dana desetkuje usjeve širom države, ovo je period pogodan za razvoj bolesti biljaka.

- Ovo je idealno vrijeme za plamenjaču, s visokom vlagom i temperaturama približno 25 stepeni. Krompir i paradajz su nekako najosjetljivije kulture. Postoje organski preparati, pripravci od žare ili sirutke koje možemo napraviti, ali pošto to zahtijeva mnogo više rada i ulaganja, ljudi više pribjegavaju hemiji – kaže Muhović.

Gladni za pola godine

Uprkos potencijalima koje imamo, zasijane površine u BiH se smanjuju, ovisimo o uvozu i cijenama koje diktiraju veći i pametniji. Muhović se plaši da će biti prekasno kada shvatimo značaj proizvodnje hrane. Sela su prazna, ostavljena bez puteva, zdravstvene zaštite, škole, svih uvjeta za život, pa im podsticaji ne mogu pomoći.

- Uvijek gledam historiju i kako su se ljudi prije ponašali. Obilazim sela, pričam sa starijima, jer s njima je najzanimljivije. Pred rat je svako imao po dvije tone žita na tavanu ili u hambaru, pa je barem imao jesti. Danas, bilo šta da se desi, a moramo razmišljati i na taj način, džaba nam je municija koju proizvodimo. Naš kanton ne bi imao hrane ni za pola godine – ističe Eldin Muhović.