Stiven Levicki u petak je održao predavanje na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Levicki je direktor Centra za latinoameričke studije "David Rockefeller“ na Harvardu. Njegova istraživanja fokusiraju se na demokratizaciju i autoritarizam, političke stranke te slabe i neformalne institucije. S Danielom Ciblatom (Ziblatt) je autor knjige "Kako demokratije umiru" (How Democracies Die), bestselera lista „New York Times“, koja je prevedena na 25 jezika, a upozorava na opasnost koju za američku demokratiju predstavlja Donald Tramp (Trump).

S profesorom Levickim razgovarali smo o Donaldu Trampu i predstojećim američkim izborima, stanju demokratije u svijetu, slabostima bh. konsocijacijskog modela, te dubinskoj transformaciji koja se dešava u američkom društvu.

Autokratska prijetnja

Nakon prve predsjedničke debate između Donalda Trampa i Džoa Bajdena (Joe Biden) mnogi misle da Tramp ima velike šanse da ponovo bude izabran za predsjednika SAD. Šta bi to značilo za SAD i ostatak svijeta?

- Trampove šanse su 50:50. Ankete su blizu. Bilo bi užasno za demokratiju Sjedinjenih Država, ali i svijeta. Kada je izabran 2016., bilo je jasno, prema njegovoj retorici, čak i tokom kampanje, da je opasnost. Tada se Amerikancima možda moglo oprostiti što nisu shvatili da je on autokratska prijetnja. Ali nakon 2020. i pokušaja da ukrade izbore i izvede de facto državni udar, svi Amerikanci moraju biti svjesni da je Tramp autokratska figura te da će, ako ga izaberemo opet, to biti naša kolektivna krivica.

Tramp će biti mnogo gori u drugom mandatu nego što je bio u prvom. Vladat će, vjerovatno, slično kao Viktor Orban u Mađarskoj. Tramp je izuzetno ljut zbog prošlog poraza, 2016. nije očekivao da bude predsjednik, nije imao iskustva, nije imao tim, a nije imao ni plan. Ali sada ima plan i on je vrlo autokratski. On otvoreno govori glasačima da namjerava da upotrijebi državu za obračun s političkim protivnicima. Mislim da ćemo imati otvoreni pokušaj autokratije, što će imati veliki utjecaj na ostatak svijeta. Autokrati širom svijeta će gledati njegov primjer i reći - pa, ako predsjednik SAD može hapsiti novinare i koristiti vojsku protiv demonstranata i hapsiti neprijatelje, mogu i ja.

Je li zaista moguće da američki predsjednik hapsi novinare?

- Ono što zasigurno može ministarstvo pravde jeste da pokrene istrage protiv kritičara. Kaže da će to uraditi i drugi republikanci. Ja nemam razloga da vjerujem da to neće biti tako. Sreća je što je pravosuđe u SAD i dalje najvećim dijelom nezavisno. Tako da vjerovatno niko neće završiti u zatvoru, ali mnogi će možda morati potrošiti bogatstvo na advokata te godine nerava i vremena suočavajući se s procesima i sjedeći po sudnicama, što bi u najgorem slučaju moglo uvesti autocenzuru u društvo.

Šta bi njegova pobjeda značila za ostatak svijeta?

Mislim da bi to bila katastrofa za ostatak svijeta. Godine 2016. Tramp nije bio dovoljno spreman da uništi NATO, no ovaj put bi mogao biti mnogo odlučniji. To bi bila ogromna pobjeda za Putina, a mislim da bi Evropska unija bila ostavljena sama da se bori protiv Putina. To bi moglo značiti i rusku pobjedu u ratu.

Bjelački strah

Kako smo uopće došli od Ronalda Regana u Republikanskoj stranci, koji je poručivao Gorbačova „Srušite ovaj zid“, do Donalda Trampa, koji hvali autokrate poput Putina, a kao glavne neprijatelje označava demokrate?

- Republikanci su prošli ogromnu transformaciju, od stranke desnog centra, ali liberalno-demokratske stranke koja je podržavala slobodnu trgovinu, internacionalizam i imigraciju, do etnonacionalističke stranke, kakve su vama dobro poznate na Balkanu. Ja bih rekao i da su oni otvoreno antiliberalna i autokratska stranka. U mojoj posljednjoj knjizi „Tiranija manjine“ dio se odnosi na to i moj argument je da je to posljedica reakcija bjelačkog stanovništva na činjenicu da SAD postaju multirasna demokratija.

Možete li biti precizniji, šta mislite pod tim?

- SAD ne samo da su osnovali bijeli kršćani, oni su dominirali u svakom aspektu ekonomije, politike, društva, kulture punih 200 godina. I onda, krajem 20. stoljeća, u samo jednoj ili dvije generacije, dva stoljeća stara hijerarhija na kojoj je počivala Amerika je izazvana. Imali smo afroameričkog predsjednika, broj nebijelih zastupnika u Kongresu se učetverostručio, ako gledate reklame, filmove, muziku, sudije, dekane univerziteta, vidjet ćete da se etnička struktura promijenila. Mnogi bijeli kršćani osjećaju da im je njihova zemlja u kojoj su odrasli i koja je bila njihova sada oduzeta. I ovo što imate sada je agresivna i, nažalost, antidemokratska reakcija na sve to.

Užasan sistem

Bosna i Hercegovina se, prema indeksu demokratičnosti, uglavnom označava kao hibridni režim, što se opisuje kao ishod nedovršene tranzicije iz autoritarnog sistema u demokratiju. Naravno, Dejtonom je BiH nametnut posebni, konsocijacijski oblik demokratije i ono što karakterizira našu državu posljednje tri decenije je dominantna vladavina etnonacionalističkih elita, ne samo nad državom nego i cjelokupnim društvom. Šta značiti boriti se za demokratiju u takvom sistemu?

- Građani BiH moraju znati da je demokratija nesavršena, da ona često pravi haos, stvara mnoge probleme, ali da je bolja od svih alternativnih sistema. Mi često budemo frustrirani demokratijom i mislimo da, ako bismo imali nešto alternativno, da bi stvari bile bolje. Ali to nikad nije tačno, autokratija skoro uvijek završi u daleko gorem stanju. Demokratija nam daje slobodu da govorimo, čitamo i radimo šta hoćemo, što bismo trebali cijeniti, i daje nam mogućnost da mirno smijenimo vlasti. BiH ima unikatan sistem vlasti podjele između etničkih elita i to je jedan haos koji skoro nikad ne funkcionira kako treba. Imate skoro uvijek kao rezultat previše neefikasnosti, previše korupcije, previše administracije i države, imate previše ljudi koje finansira država i, što je najgore, imate zamrznuti etnički konflikt. To je grozan sistem, osim onoga što je bilo prije njega, a to je rat. Jedina dobra stvar konsocijalizma je što je donio mir. Ali to ne može trajati zauvijek. BiH mora proći tranziciju od konsocijacijskog sistema koji je zaustavio rat do demokratičnijeg sistema koji dozvoljava ljudima da se organiziraju i djeluju politički izvan etničkih linija. Ali za to će biti neophodna smjena generacija političara u cijelom regionu i ulazak u postnacionalističko doba, gdje će politički lideri početi razmišljati izvan nacionalističkih odgovora.

Multipolarni svijet

S rušenjem Berlinskog zida 1989. mnogi su bili optimisti da će liberalna demokratija zapravo postati globalni poredak, Fukujama je čak najavljivao i „kraj historije“. Ipak, umjesto toga, širenje demokratije je zaustavljeno, a posljednjih godina čak imamo i njeno opadanje u svijetu. Zašto se to desilo?

- Mislim da smo bili preoptimistični u devedesetim. Nije bilo razloga da vjerujemo da će cijeli svijet biti demokratski. Devedesete su bile specifično vrijeme u kojem su SAD i Evropa bile dominantna ekonomska, vojna i ideološka sila u svijetu. Rusija je bila u haosu, Kina se tražila... I u tom periodu broj demokratija u svijetu se udvostručio. Zemlje koje nikad nisu bile demokratične odjednom su postajale demokratije. Očekivali smo da se ona etablira, no to se nije desilo. Istina je da posljednjih godina imamo pad demokratije u svijetu, no 84 država u svijetu su većinski demokratske. To je i dalje više nego što smo imali devedesetih. Svijet je danas mnogo kompleksniji, autokrati širom svijeta nastoje regrutirati vlade i okrenuti ih prema Rusiji i Kini, nemamo liberalnu hegemoniju kao u devedesetim. U vezi s tim, nisam preveliki pesimista, ali ono što je činjenica jeste da ćemo živjeti u multipolarnom svijetu.