Dolina bijelih nišana je prazna. Još 14 žrtava genocida u Srebrenici danas je našlo smiraj pored već ranije ukopanih, hiljade njih.

Muk. Slabo se šta može reći. A možda ništa i ne treba. Zaslužili su barem to - tišinu. Ako su godinama, decenijama njihove kosti mogle biti skrivene u najdubljim i najmračnijim jamama, u Potočarima moraju biti pušteni na miru.

Hrabre majke, sestre, kćerke, supruge, koje već 29 godina žive s bolom, praznih srca, nisu odustajale ni posrtale u svojim borbama za istinom, za pravdom. Mnoge od njih nisu doživjele da prouče fatihu na mezarima svojih najmilijih. Zato je veliki broj onih koje su pristale ukopati čak i jednu, onu najmanju pronađenu kost kako bi za života imale mezar na koji će otići.

Zamislite tu bol, da ne znate šta vam je s djetetom, šta je mislilo netom prije nego što je ubijeno, je li se plašio, je li svoju majku u mislima dozivao... Ništa. One najbolje znaju kako preživljavaju.

Do sada je ukopano 6.751 žrtava, dok je oki 250 ukopano van kompleksa Memorijalnog centra Potočari. Traga se za još oko 800 žrtava s područja Srebrenice.

A majki, sestri, kćerki, supruga je sve manje.