U novom nastavaku feljtona "Fićo i Šćepo - KOS-ovske ratne podvale" objavljujemo kako je Sead Rekić ušao u zloglasni KOS, kako je i po čijem nalogu išao u Beograd, gdje je, šta i koliko radio, koga je pratio te kako mu je upute davao Fikret Muslimović. 

Dalje je Rekić napomenuo kako vjeruje da je njegova odanost KOS-u provjeravana. 

Tako se prisjetio kako je po zadatku Simovića išao u Beograd da s VMA dovede vojnika Pavla Dikovića koji se nije na vrijeme vratio u službu. Po povratku u svoj stan u Sarajevu, u Jukićevoj ulici br. 45, Rekić je primijetio da mu je izvršen pretres stvari.

Također, 1985. ili 1986. godine pratio je tadašnjeg vojnika Dragutina Cerevečkog iz Krapine koji je bio svećenik Rimokatoličke crkve.

- U to vrijeme na dužnost načelnika KOS-a došao je kapetan prve klase Trivić Janko, dok je Simović raspoređen u Kontra-obavještajnu službu Sedme artiljerijske oblasti. 

Poznato mi je da je jednog vojnika koji mu se nešto suprotstavio ošamario i Simović je skinut s dužnosti, ali je prekomandovan na viši položaj, što je, praktično, još jedan dokaz da je KOS mogao sve. Kod kapetana Trivića radio je kao referent zastavnik Vlado Manić, a Fikret Muslimović je bio i dalje načelnik Odjeljenja bezbjednosti. Sasvim je sigurno da je u daljem nagrađivanju, a nakon degradiranja Simovića, udio u tome imao Fikret Muslimović - izjavio je Rekić.

Progon Hrvata

Trivićev saradnik Manić dao je zaduženja Rekiću vezana za dvojicu vojnika, Dragutina Cerevečkog i Sašu Menagića. Nakon određenog vremena Cerevečki, kojeg je prethodno Rekić opisao kao izvrsnog prijatelja i vrlo inteligentnu osobu, osuđen je na dvije godine zatvora zbog navodnog hrvatskog nacionalizma. Vojnik Menagić je uspio od njega uzeti sliku grupe Hrvata u Vatikanu koji su ispred sebe držali šahovnicu. Ovaj slučaj saradnje KOS-a i vojnika Menagića kasnije je izučavan i prikazivan kao školski primjer "dobro obavljenog posla“.

Predmet Rekićevog praćenja po zadatku KOS-a bili su i vojnik Stjepan Lozo kojeg se tretiralo kao "ustaškog poglavnika“, te vojnik Živinski koji je po profesiji bio novinar. Kako je kazao Rekić, Živinski je bio mađarski obavještajac, koji je sniman kamerom skrivenom u vitrini u Rekićevoj kancelariji. Poslije nekoliko dana Živinski je odveden u vojno-istražni zatvor, ali je nakon nekoliko dana vraćen i nije bio krivično gonjen.

Prelazak u vojnu policiju

Rekić je 1988. godine unaprijeđen na dužnost komandanta Bataljona vojne policije u kasarni "Viktor Bubanj“ u Sarajevu.

- Moja stalna želja bila je da dobijem prekomandu. Tokom 1983. godine unaprijeđen sam u čin kapetana. Jedne prilike u inspekciju je došla kontrola u čijem sastavu je bio pukovnik Slavoljub Belošević zvani Beli ispred Odjeljenja bezbjednosti KOS-a Sedme armijske, te pukovnik Bilajac Rifat iz Operativnonastavnog odsjeka i pukovnik Mijatović Drago, načelnik Odjeljenja za obavještajne poslove Sedme armije, pa sam u toku izvođenja vježbe dobio odlične ocjene.

Nakon toga sam jedne prilike u trolejbusu sreo pukovnika Beloševića i on mi je ponudio da pređem u vojnu policiju. Kako sam to i ranije želio, bilo mi je drago, ali do toga nije došlo. Sljedeći put, već negdje 1985. godine pukovnik Krneta predložio je pukovniku Simeunu Tumanovu, koji je bio načelnik KOS-a u Sedmoj armiji, da idem za komandira u Banju Luku, ali ni do ove realizacije nije došlo - navedeno je u zapisniku o saslušanju Rekića 18. aprila 1993. godine.

Fićo ide dalje

On je u nastavku objasnio da je 1988. godine za načelnika odjeljenja KOS-a Četvrte divizije došao je potpukovnik Kostić, a Fikret Muslimović koji je tada imao čin potpukovnika je prešao u centralu KOS-a u Beogradu.

- Uglavnom, sad se pojavljuje Kostić na mjestu Muslimovića koji je otišao u odjeljenje KOS-a Sedme armije. Kasnije mi je lično Muslimović, jedne prilike dok smo bili na moru, ispričao da je on radio na osposobljavanju organa bezbjednosti Sedme armije. To je on radio prije nego je postao načelnik organa bezbjednosti, a također je radio na izboru organa bezbjednosti - pojašnjavao je Rekić u svom iskazu 1993. godine.

Rekić postaje kapetan zahvaljujući KOS-u

Konačno, nakon dolaska potpukovnika Kostića pukovnik Tumanov Rekiću je povjerio funkciju komandanta Bataljona vojne policije pri kasarni "Viktor Bubanj“. Rekić je na tu dužnost postavljen 4. juna 1988. godine umjesto majora Envera Hadžihasanovića koji je tad otišao za načelnika Štaba 49. motorizovane brigade u Lukavici.

- Mogu da dodam da sam 1987. godine bio unaprijeđen u čin kapetana prve klase, a mom prelasku u Bataljon vojne policije velikim dijelom doprinijela je moja saradnja s KOS-om, jer to je bilo pravilo. I dužnost komandanta Bataljona direktno je bila vezana za odjeljenje KOS-a Sedme armije čiji načelnik je bio pukovnik Tumanov, a koji je u avgustu 1988. godine prešao na novu dužnost u Upravu bezbjednosti u centrali KOS-a u Beogradu, dok je njega na čelu KOS-a Sedme armije zamijenio potpukovnik Fikret Muslimović - precizirao je Rekić.

Od Muslimovića je Rekić dobio uputstvo da svoja saznanja više ne šalje pod pseudonimom "Gavran“ nego da ih podnosi u vidu službenih zabilješki i njemu ih dostavlja.

Garaplija: U bivšoj Jugoslaviji je bilo 150 obučenih agenata KOS-a, ne više

Edin Garaplija, bivši pripadnik tajne službe, načelnik Podcentra za tajna praćenja Službe državne bezbjednosti, u intervjuu za "Avaz TV“ je objasnio sistem funkcioniranja Kontra-obavještajne službe.

- Hajde da zamutimo vodu, a ovamo će svoje skloniti, to je subverzivna djelatnost. Svi članovi porodica onih koje je Služba obrađivala su postali saradnici. Samo dobrovoljno ili nedobrovoljno. Oni koji su bili dobrovoljno davali su informacije, oni koji nisu dobrovoljno oni su evidenciji postali saradnici na koje je služba obraćala pažnju. Viši nivo od Službe državne bezbjednosti je bila samo Kontra-obavještajna služba bivše JNA (KOS). 

Ona je bila majka svih službi. U njoj je bilo brojkom i slovom 150 obučenih agenata. Ne više. Zašto? Pa zato što su oni ispod sebe imali sve civilne službe, saveznu službu državne bezbjednosti, republičke službe državne bezbjednosti i sve saradničke mreže. Znači sve informacije odozdo, a znate kakva je to bila ozbiljna država, možemo reći i vojno policijska, gdje je svaki konobar morao davati informaciju ako čuje neki razgovor koji bi mogao biti kontrarevolucionaran, on je dolazio na stol, na vrh JNA, odnosno KOS-a. 

Dakle, ta služba je jedina mogla nekoga pobrisati iz evidencije Službe državne bezbjednosti i prebaciti ga na svoju – pojasnio je Garaplija.