Deluzije/sumanutosti su psihički modaliteti, opasniji kod onih koji direktno utiču na kolektivne sudbine, nego kod pripadnika običnog puka. 

Deluzije su ekstremna stanja duha, pa zato i priliče ekstremnim "zanimacijama". A politika je jedna od njih.

Razlika psihopatskih i psihotičnih deluzija

Iskusni psihijatar bi naglasio jasnu razliku između psihopatskih i psihotičnih deluzija. Psihotičar je ozbiljan bolesnik i obično ne moze biti političar, dok se psihopata uglavnom tretira samo kao ozbiljan krimos ili potencijalni krimos, što naravno ne isključuje politiku. 

Ovo očigledno ima veze sa lokalnom politikom u našem rasparčanom društvu. Kada kažem lokalnom politikom onda mislim na svekoliku balkanoidnu indoktrinaciju društva i samog života, od strane različitih grupa uvezanih u kafanske ili minder halke, koje imaju jasne ciljeve sticanja i demonstriranja moći, te grabljenja materijalnih ‘blaga’, obično preko grbače izolovane žzrtve ili žrtve iz neke druge, suprostavljene, halke.

Neurohirurg vrlo rijetko ima sumanute pacijente čiji uzrok je uvijek prepoznat kao organski. Kod tih pacijenata su morfoloske lezije dovoljno velike i locirane u određenim zonama mozga, te se mogu povezati sa njihovim deluzijama. Može se reći da su ove sumanutosti manje problematične jer su posljedica ograničenih, strukturalnih promjena u mozgu. Ako je morfoloska osnova problema difuzna (npr. atrofija mozga sa demencijom) onda se uključuju neurolog i psihijatar.

Veći problem su sumanutosti psihotičara jer se teže liječe. One su u zoni interesa isključivo psihijatra. Danas psihijatri posjeduju znanja i tehnike kako da ove sumanutosti kontroliraju, ponekad čak i eliminiraju. Ovi pacijenti su obično pod medicinskim nadzorom i rijetko se bave politikom.

Najopasnije su psihopatske deluzije. Kolektivno su opasne ako definiraju moćnog političara, a pojedinačno ako se nađu kod nedovršenog partnera/ice. Muška i ženska psihopatija se jasno razlikuju, ženama izgleda opasnija ona muška, a muškarcima ženska. Samom društvu, i jedna o druga. Ipak, društvo više pati od muške, zbog uticaja androgena i socijalne dominacije muškarca kroz historiju. Ali ne zaboravimo da postoje krimos-dame sa visokom razinom androgena i ugaslim estrogenom, praćenim sa nešto malo oksitocina. Prema tome, agresija je uvijek agresija bez obzira na spol, boju i vjerska ubjeđenja.

Femicid i androcid mogu biti generirani iz pojedinačne ili kolektivne psihoze, iz muške i ženske psihopatije, te ubikvitarne organske mozdane lezije. I još mnogo čega.

Muška i ženska psihopatija

Težak zadatak ima doktor i društvo pred silom muške i ženske psihopatijom. Posebno što psihopate sebe ne prepoznaju kao pacijente, pa liječničku pažnju doživljavaju kao napad na svoj, obično narcistički, identitet. Ponekad i na svoju privatnu stranku. Koja uopće ne mora biti politička već čisto interesna.

Težak je zadatak pred političarem koji želi pomoći društvu ukotvljenom u psihopatiju. Čak i ako se prezentira kao religiozno i demokratsko. Čak i ako se u njemu govori o moralu i ljudskim pravima.

Na pojedinačnom planu, kada su nam komšija/nica, partner/ica, političar/ka u deluziji, u najboljoj namjeri kažemo da su samo tvrdoglavi, iako postoji jasna razlika između tvrdoglavosti i sumanutosti.

Međutim, na kolektivnom planu, većina "izama" nosi klicu ili čitav plod sumanutosti. Za onoga koji trpi nečije, pojedinačne sumanutosti, tegoba je ista kao da trpi "izme" političkog sistema.

Fiksirane i odnjegovane deluzije podrazumijevaju da se uprkos racionalnim argumentima i očitim činjenicama nečije vjerovanje, tvrdnje ili modeli ponašanja skoro pa ne mogu promijeniti. 

Čvrsta vjera osobe sa deluzijama, u njene deluzije, nepobitna je i teško promjenjiva. U kvazidemokratijama, poput naše, deluzije su inkorporirane u tkivo drustva i obicno ostaju neregistrirane. Zato ih je teško liječiti I uklanjati.

Robert M Sapolsky, poznati američki neuroznanstvenik/neuronaučnik, prepoznat po dubini razumijevanja biologije ljudskog ponašanja, tvrdi u svojoj posljednjoj knjizi da smo kao ljudska bća u potpunosti determinirani i da nemamo slobodnu volju. 

On otvara čitavo novo područcje odnosa prema odgovornosti, kažnjavanju i prevenciji agresije. Bila ona psihopatska, psihotična, neurotična, dementna ili politička. Bila ona ženska ili muška. Iako se njegove tvrdnje apriorno suprostavljaju onome što zovemo ‘zdrav razum-common sense’, one su snažno potkovane naučnom metodologijom o razumijevanjem, te u detaljnoj naučnoj analizi teško oborive. Ono što je u njima bitno, to je otvaranje drugačijeg razumijevanja odgovornosti i krivnje. Ako je ljudsko biće potpuno determinirano i nema slobodnu volju, kaže Sapolsky, onda nije odgovorno za svoje ponašanje, stavove, a u krajnjem slučaju ni za svoju psihopatiju, sociopatiju ili za svoju glupost. Prema njemu, ljudsko biće ne treba biti kaznjeno standardnim nacinima, vec samo pomaknuto od objekta svoje agresije Ili greške, te prepoznato kroz svoje determinante, pa prema tome, i prevenirano od potencijalno pogresnog činjenja.

Stavovi Sapolskyog

Neki tvrde da će ovi stavovi Sapolskyog, tek kroz nekoliko narednih stotina godina, biti postepeno prihvaćeni i implementirani. Tek tada ćemo, po njima, prestati da se ljutimo i kažnjavamo ženske psihopate i muške sociopate, medijski glasno propraćene femicide i slabije propraćene androcide, razne silovatelje i ubice, korumpirane političare i ine jer će tada razlozi za ljutnju i kaznu biti tretirani profilaktičkim lijekovima poput razumijevanja, uklanjanja i preraspoređivanja ovog našeg ljudskog deterniniranog soja. 

Uz mogući dodatak hormona oksitocina i reduciranja nivoa androgena (ovo uključuje i krimos-dame jer je visoka doza androgena biološki opasnija kod žena nego kod muškaraca koje spolno određuje). Izgleda kao da ljudski rod ipak ima šanse za spasom, bez obzira na spol, boju kože i vjersko ubjeđenje.