Viktimizacija žrtava u javnom prostoru postala je jedno od ključnih pitanja u savremenoj društvenoj i medijskoj analizi. Pojam viktimizacije obuhvata proces u kojem žrtva, uz dodatnu patnju zbog samog nasilja, postaje predmet društvenog stigmatiziranja i medijskog "ponovnog zlostavljanja“.

Zakonski okvir

U kontekstu javnog prostora, viktimizacija žrtava najčešće se javlja kroz način izvještavanja medija, društvene reakcije na određene incidente i nepoštivanje prava žrtava na privatnost i dostojanstvo. U Bosni i Hercegovini, gdje je društvo duboko podijeljeno političkim i etničkim linijama, izazovi u smislu zaštite žrtava u javnom prostoru postaju još izraženiji.

Mediji, kao ključni akteri u oblikovanju javnog mnijenja, imaju značajnu odgovornost u načinu na koji izvještavaju o nasilju i zločinima. Nažalost, u mnogim slučajevima, mediji nisu samo nosioci informacija, već i faktori koji dodatno viktimiziraju žrtve kroz senzacionalističke pristupe, iznošenje neprovjerenih informacija i preuranjeno iznošenje identiteta žrtava.

Za ilustraciju, izvještaji o seksualnom ili porodičnom nasilju često, ne samo da ne osiguravaju privatnost žrtava već ih izlažu dodatnoj viktimizaciji kroz publicitet. Iako postoji zakonski okvir koji reguliše medijsko izvještavanje, poput Zakona o zaštiti ličnih podataka i Zakona o slobodi pristupa informacijama, u praksi je često prisutna potpuna neosjetljivost na specifične potrebe žrtava, što može dovesti do njihove dalje stigmatizacije.

Viktimizacija žrtava u javnom prostoru ima dugoročne negativne posljedice, ne samo na same žrtve već i na društvo u cjelini. Žrtve koje su dodatno viktimizirane kroz medijsko izvještavanje često razvijaju osjećaj nesigurnosti i gubitka povjerenja u institucije, uključujući medije, pravosudni sistem i vlast. Ovaj proces može dodatno otežati njihovu reintegraciju u društvo, te utjecati na njihovu mentalnu i emocionalnu stabilnost.

Također, viktimizacija može izazvati širu društvenu apatiju prema pitanjima nasilja. Kada mediji stalno prikazuju žrtve kroz prizmu njihove patnje i nevino stradanje, bez odgovarajuće analize uzroka problema, to može dovesti do dalje marginalizacije tema poput nasilja u porodici, seksualnog nasilja ili trgovine ljudima. Na taj način, društvo može razviti toleranciju prema ovim oblicima nasilja, jer se žrtve često doživljavaju kao "oni koji su uvijek bili u lošoj situaciji" ili "oni koji nisu uspjeli da se zaštite".

Snaga riječi

Jedan od ključnih aspekata koji treba unaprijediti u medijskom izvještavanju jeste poštivanje etičkih normi i odgovornost novinara prema žrtvama. Etika u novinarstvu podrazumijeva, ne samo tačnost informacija već i očuvanje dostojanstva svih aktera, naročito žrtava. Novinari i novinarke moraju biti svjesni snage riječi i slika koje plasiraju, jer nesmotreno izvještavanje može dodatno traumatizirati žrtve.

Osim toga, novinari trebaju razviti kritičko razmišljanje prema društvenim normama koje često krive žrtve, umjesto da se fokusiraju na počinitelje. Pružanje platforme za žrtve koje su suočene s nasiljem, uz osiguranje njihove privatnosti i zaštite, trebalo bi postati osnovna praksa u novinarstvu.

Viktimizacija žrtava u javnom prostoru predstavlja ozbiljan izazov za društvo, medije i institucije. Iako zakoni i etički kodeksi postoje, njihova primjena i dalje nailazi na brojne prepreke. Mediji, kao ključni akteri u oblikovanju javnog mnijenja, imaju odgovornost da izvještavaju na način koji, ne samo da informiše već i štiti prava žrtava. U Bosni i Hercegovini, gdje se društvo i dalje bori s posljedicama prošlih konflikata i dubokim podjelama, ovaj izazov postaje još važniji.

Zaštita žrtava u javnom prostoru zahtijeva zajednički napor svih aktera: od medija do zakonodavnih i sudskih institucija, ali i šire društvene zajednice. Samo kroz edukaciju, primjenu zakona i poštovanje osnovnih ljudskih prava moguće je smanjiti viktimizaciju žrtava i osigurati im dostojanstvenu zaštitu u javnom prostoru.

Etika izvještavanja

Bosna i Hercegovina ima usvojene zakone koji štite žrtve nasilja, uključujući Zakon o zaštiti ličnih podataka i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, ali i dalje postoje ozbiljni problemi u njihovoj implementaciji. Mediji često krše etičke smjernice, ne poštujući privatnost žrtava, što dovodi do njihovog ponovnog izlaganja javnosti i dalje viktimizacije.

Osim toga, zakonodavni okvir ne pruža dovoljno jasnih smjernica novinarima i novinarkama o tome kako se treba odnositi prema osjetljivim informacijama. Edukacija medijskih radnika o etici izvještavanja i odgovornosti prema žrtvama, kao i primjena zakona koji se odnose na zaštitu privatnosti, ključni su za smanjenje viktimizacije u javnom prostoru.