Svirepo ubistvo Inele Selimović i njenog 13-godišnjeg sina, koje je počinio njen muž i otac djeteta, Emir Selimović ponovo je otvorilo brojna pitanja, od toga da u BiH nema gotovo nikakva politika prevencije do činjenice da vlasti odbijaju femicid uvrstiti u zakone kao posebno krivično djelo.
Doc.dr.Sandi Dizdarević, profesor na predmetima Kriminalistička psihologija i Kriminalistički intervju u razgovoru za portal „Avaza“ napominje da kontinuirano imamo tendenciju ubistava žena te proširenih ubistava, odnosno ubistva žene, djeteta i samoubistvo počinitelja, dok su oni, kako kaže, koji su nadležni za donošenje važnih odluka, zakona i drugih pravnih akata previše egocentrični u smislu da im je očigledno iz poniženja slušati glas nauke i struke.
-Kada ukazujem na nauku i struku onda bi to obuhvatilo neksus između naučnika koji se bave viktimologijom i nasiljem u porodici i nasiljem nad ženama i onih stručnjaka koji su godinama ili koji godinama rade sa žrtvama. Bojim se da oni koji predlažu i oni koji odlučuju nemaju baš puno iskustva ni u jednom niti u drugom. S druge strane, u posljednjih godinu dana imamo nekoliko slučajeva koji mogu biti kao primjer dobre policijsko pravosudne prakse, polazeći od odnosa prema počinitelju i njegovog pritvaranja u fazi istrage do okončanja cjelokupnog krivičnog postupka. Međutim, za sada se radi samo o izolovanim pravosudno policijskim slučajevima. Dakle, još uvijek nemamo sistemskog pristupa - kaže Dizdarević za "Avaz".
S druge strane, naglašava, veoma je bitno da profesionalni službenici koji rade na predmetima rodno zasnovanog nasilja imaju izraženu profesionalnost i odgovornost a osobito stručnost.
- Godinama radimo na obuci policijskih službenika u smislu izmjene i poboljšanja prakse, od trenutka samog zaprimanja prijave, senzibiliteta prilikom uzimanja izjava, primjeni poboljšanih taktika i tehnika intervju, izlazaka na lice mjesta i poduzimanja uviđaja, uviđaja nad tijelom žrtve i niz drugih istražnih radnji. Međutim, poslije svakog femicida ponovo vidimo one koji nemaju dana prakse u komentarisanju takvih događaja. Vidimo, nažalost, i dalje određenu vrstu pasivnog odnosa profesionalnih službenika. Da bi bilo jasnije, navest ću jedan od naučnih i egzaktnih primjera koji dokazuju da sistem i dalje ovu vrstu kriminaliteta promatra kao nešto što se radi isključivo reaktivno i posljedično. U mnogim drugim oblicima kriminaliteta, policijski službenici i istražitelji svakodnevno donose informacije operativnog karaktera, no kada je u pitanju nasilje nad ženama, nasilje u porodici prema istraživanjima, ali i iskustvu odgovorno vam tvrdim da ne postoji napisan niti jedan kriminalističko obavještajni izvještaj niti jedna zabilješka, a osobito u manjim sredinama poput Kalesije, Gradačca i drugim - objašnjava Dizdarević za "Avaz".
Kada je riječ o sankcijama odnosno kaznama koje se izriču, a koje su, najčešće, preniske ili preblage, naš sagovornik podvlači kako je jedini način da se nešto počne mijenjati sistemsko djelovanje kroz sinergiju svih podsistema.
- Šta to znači? Znači da sve institucije trebaju „sjesti za jedan sto“ i donijeti jasne odluke kako djelovati kod svakog slučaja, sa jasnim raspodjelama zadataka. To bi zapravo značilo da centri za socijalni rad poduzmu mjere i radnje iz svoje nadležnosti, ali primjenom izuzetne stručnosti, da policijski istražitelji sačinjavaju veoma kvalitetne zapisnike o saslušanjima, uviđajima, lišenjima slobode i druge mjere i radnje, kako tužitelj sutra ne bi mogao kazati da je zaprimio loše dokaze, i na kraju kako bi sud mogao donijeti adekvatne sankcije. Nažalost, kada analiziramo naučne rezultate različitih istraživanja evidentno je da je uvjetna kazna i dalje je najizraženija krivično pravna sankcija pa čak i kod slučajeva recidivizma-iznosi on.
Govoreći o tome zašto je važno da zločin femicida uđe u zakon, Dizdarević objašnjava:
- U svim procesima koji su se odvijali da li femicid treba ući kao zasebno krivično djelo u Krivični zakon Federacije BiH, kreirale su se dvije hipoteze: prva je da femicid ne treba biti kao zasebno krivično djelo i glavni argument se odnosio da se osnovni i posebni elementi krivičnog djela ne mogu dokazati. Drugu hipotezu zastupale su nevladine organizacije i određen broj naučnika i stručnjaka prema kojim bi se femicid trebao naći kao zasebno krivično djelo. Svojevremeno smo kroz nekoliko konferencija koje smo održali, veoma jasno, precizno i naučno argumentovano te stručno i operativno procesno izvodljivo, prikazali da se femicid odnosno ubistvo žene- jer je žena- može dokazivati analogno metodologiji dokazivanja krivičnih djela ratnih zločina. Nažalost, naši argumenti nisu usvojeni i imamo situaciju kakvu imamo. Odgovornost je zapravo sada na svima onim koji nikada nisu radili u praksi dokazivanja bilo policijsko istražiteljskoj pa ni sa aspekta tužiteljstva, već isključivo na teorijskoj ravni, a koji su učestvovali u kreiranju takve paradigme.
Osvrćući se na to kako, nažalost, i dalje dio javnosti opravdava nasilje nad ženama, Dizdarević je mišljenja kako to pokazuje da preventivne aktivnosti koje su poduzimane nisu adekvatne i da ih je neophodno modificirati.
- Ako i dalje imamo, osobito kod osoba koji su na funkcijama u raznim institutucijama, stavove da je nasilje nad ženama opravdano iz „raznoraznih“ razloga, onda zapravo efekti onoga što je urađeno su nedovoljni. Od 2003. godine kada je nasilje u porodici inkriminisano kroz krivično pravno zakonodavstvo veliki dio pažnje usmjeren je na sistem represije, umjesto da imamo sinhronizivano djelovanje koje bi bilo usmjereno prvenstveno na istraživanje i utvrđivanje uzroka nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Vidjet ćemo kako će se predložene izmjene i dopune zakonske regulative operacionalizirati kroz praktične djelatnosti i da li će one doprinijeti smanjenju femicida. Za sada ostajemo i dalje samo u komentarima kroz medije kada nam se desi svaki novi slučaj Nizame, pa evo i sada nakon Kalesije - zaključuje Dizdarević.
