Blagi pogled na historiju ljudskog roda i pripadajuću civilizaciju govori kako su žene često bile ugnjetavane u raznim društvenim zajednicama. Za ljudsku vrstu se uglavnom vezivao pojam patrijarhata koji je obilježio veći dio njene prošlosti. Borba za ženska prava, makar u onom ekonomskom smislu, vezuje se za industrijsku revoluciju i drugu polovinu 20. stoljeća. Opća potreba za (jeftinom) radnom snagom je omogućila ženama djelovanje u nekim granama industrije. Radnička prava žena su bila takva da su duže radile i bile manje plaćene za identične poslove koje su radili muškarci. Zbog toga su 8. marta 1857. godine u Njujorku izbili prosvjedi radnica u tekstilnoj industriji. Upravo taj datum se obilježava kao Međunarodni dan žena.

Pozitivna prizma

Borba za „ženska prava“ nije protekla bez velikih problema i žrtava. Prosvjedi svakog 8. marta su se nastavili, a najveći je bio onaj u Njujorku 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo ulicama tog grada. Žene su tražile kraće radno vrijeme, bolju platu i pravo glasa. Zahvaljujući Klari Cetkin (Clara Zetkin) 1910. godine je održana Međunarodna ženska konferencija u Kopenhagenu. Na istoj je donesena odluka o 8. martu kao Danu žena. Ovaj datum je posebno bio eksploatiran u komunističkim državama. Nakon Oktobarske revolucije Aleksandra Kolontaj je „ubijedila“ Lenjina da se ovaj datum u SSSR-u obilježava zbog „herojstva radnica“.

Zbog političkih odnosa „zapada i istoka“, kulture u kapitalističkim državama su izbjegavale taj praznik. Uveden je Majčin dan koji se obilježava svake druge nedjelje u maju. Same Ujedinjene nacije su ovaj praznik počele obilježavati tek 1975. godine, a ista je proglašena Međunarodnom godinom žena. Iako se ovaj datum kao i generalna želja da se ženama posveti jedan može promatrati kroz pozitivnu prizmu, ovdje se postavljaju i dva pitanja.

Prvo pitanje bi se odnosilo na to „čiji su onda ostali dani?“, a drugo, koje je mnogo delikatnije, proističe iz činjenice da se tada žene promatraju u društvu kao „ugrožena vrsta“! Svi „dani“ koji obilježavaju neku pojavu ili vrstu su nastajali kao posljedica ugroženosti prirode ili u prirodi - bez obzira da li se radi o Danu Zemlje, Danu vode ili danu neke ugrožene endemske vrste. Poseban segment predstavlja način obilježavanja te manifestacije. U ovdašnjem geografskom prostoru se veoma neobično „proslavljaju“ neki datumi. Slično se dešava i za 1. maj – umjesto sjećanja na borce za radnička prava ovdje se termički obrađuje neki četveronožac i isti „zaljeva“. Tako se „proforme“ provede i 8. mart. Umjesto sjećanja na sve one žene i njihovo dostojanstvo, često se isti svede na neki kafansko-restoranski segment priče, a muškarci „odrade“ svoj dio posla kupovinom nekog parfema, cvijeta ili bombonjere.

Horor u Kalesiji

Kada se zna činjenica da je Švicarska dala pravo glasa ženama 1971., a Lihtenštajn tek 1984. godine, jasno je da je borba za prava žena u svojoj pubertetskoj fazi.

Prije nekoliko dana je Dom naroda Parlamenta FBiH usvojio zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama. Već nekoliko godina se, nakon svakog ubistva i tragedije, priča na način „nijedna više“. Od same priče i transparenata evidentno nema neke koristi. Ljeto 2023. godine ćemo pamtiti po svirepom ubistvu u Gradačcu kada je ubijena Nizama Hećimović. Isto je izvršio njen „bivši partner“, a stradali su i Đengiz i Denis Onder koji su mu se našli na putu. Ovaj femicid je bio posebno gnusan jer je sve bilo napravljeno u „live“ prenosu. Brojni su mogli vidjeti sve ono što se dešavalo u gradu Husein kapetana.

Upravo je vizualizacija zločina mnoge uznemirila, a brojne javne ličnosti su reagirale te je slučaj dospio u žižu javnosti. Kako to uvijek bude u našem političkom životu, pojedini predstavnici vlasti kritizirali su vlast kao da se zakoni donose u oblacima, a ne parlamentarnom većinom.

Problem femicida je izražen na svim paralelama i meridijanima, ali je on mnogo više prisutan u nadobudnim patrijarhatima šovinizma. Kada se pogleda statistika rezultati su katastrofalni. U posljednjih pet godina više od 60 žena je ubijeno u BiH od svog partnera, a u 2024. godini ubijeno je njih 14. Matematika je ovdje više nego egzaktna - postoji velika mogućnost da se svakog mjeseca dogodi jedan femicid!

Zločini su se nastavili i ove godine. Prije manje od mjesec desilo se nešto što je nepojmljivo i u najvećim horor filmovima. U Kalesiji su ubijeni Inela Selimović i njen trinaestogodišnji sin, a ubistvo davljenjem izvršio je njen suprug i otac djeteta! Monstrum je slaba riječ da opiše ovakvog zločinca. Naravno, opet se pričalo nekoliko dana, ubica je priveden i slučaj ušao u neki oblik zaborava.

Osim usvojenih zakona, koji sigurno imaju korist, veoma bitna je edukacija i pedagoško djelovanje. Već od malih nogu se vrši segregacija s pričom od one tipa „nemoj plakati kao curica“ do „slabiji spol“. U lokalnom odgoju se može naći čitav niz izraza koji su klasični oblik stereotipije - i to u ovom slučaju šovinističke. Takva „odgojna mizoginija“ predstavlja problem u svakoj sferi života.

Osim femicida (ženomorstva), koji predstavlja krajnji oblik i završni čin maltretiranja, prisutna je i ogromna doza zlostavljanja u svim segmentima. Prema podacima UN-a svaka osma žena na Planeti bila je žrtva silovanja ili seksualnog uznemiravanja. Veoma loša statistika je vezana za Bosnu i Hercegovinu. Svaka treća žena bila je žrtva nasilja u porodici, a svaka druga starija od 15 godina je doživjela neki oblik maltretiranja. Kada se radi o seksualnom nasilju onda je najgora situacija u Indiji - svaki dan se prijavi više od stotinu zločina tog tipa!

Zagrljaj i sigurnost

Veliki društveni problem čini mizoginija, društvena pojava u kojoj se degradiraju i omalovažavaju žene. U početku evropske renesanse 14. stoljeća, Kristina iz Pizana se prva usprotivila mizoginiji i borila protiv spomenute pojave. Djeluje nevjerovatno, ali se ista dešava i u 21. stoljeću te je prisutna u svim aspektima društva. Svakodnevno prisustvujemo tim stvarima, od komunikacije na društvenim mrežama do maltretiranja na poslu. Jedna stvar je izvjesna – teško je biti žena u današnjem (muškom) društvu.

Ono što se može konstatirati kao činjenica je da su se žene izborile za radnička prava. Danas žene odlaze na posao, ali je prava rijetkost da ih ne čekaju „kućanski poslovi“. Emancipacija žena je krenula kroz obrazovanje, a isto je ponudilo ekonomsku stabilnost i nezavisnost. Ova činjenica se može istaći kao pozitivan primjer u razvoju ženskih prava.

Promatrajući sve što se dešava postoji zbunjujuća činjenica - gdje su muškarci s cvijećem svakog drugog dana? Mnogo je više dana kada oplakujemo žrtve femicida nego ovih kada se donose pokloni. Ubijeđen sam da ženama više trebaju zagrljaj i sigurnost nego neki buket cvijeća, ukusna bajadera i lijep miris. Ali to im treba svakog dana, a ne samo 8. marta!

Veoma je bitno da se ovakvi datumi ne obilježe (samo) uz neki ručak, kolač ili kafu, nego da se prisjetimo onih koji su se borili za ženska prava. Neke šetnje, sjećanja na žrtve i slične aktivnosti bi bile mnogo svrsishodnije.

Svim ženama želim sretan 8. mart, ali i svaki drugi dan u godini!

Za najljepšu endemsku Pandu!

Sjajan marketing

Ako ćemo o vodenim resursima i ekologiji razmišljati samo za Dan vode onda nam taj datum predstavlja veći problem nego što nam donosi nešto pozitivno. Samo asociranje na značaj vode je sjajan marketing, ali to mora trajati 365 dana u godini – ne zbog vode nego zbog nas. Na sličan način se može pričati i o Danu žena. Evidentno je da to nije samo 8. mart, ali on treba biti vječni simbol borbe za ženska (radnička) prava.

Politika i žene

Zanimljivo je pogledati podatke u okviru demokratskih izbora i politike. Od 142 općine koje postoje u BiH, samo su u njih četiri izabrane načelnice. Dakle, u našoj državi samo 3 posto je žena na rukovodećim mjestima lokalne samouprave.