Snimci transfera uhapšenog srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, optuženog za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, 2001. iz Beograda preko Tuzle u Hag, u javnosti su rijetko viđeni.

Jedan snimak prikazuje događaje detaljno opisane u knjizi koju je napisao bivši istražitelj Haškog tužilaštva Vladimir Dzuro.

Improvizirana čekaonica

Videosnimak prikazuje Miloševića u improviziranoj čekaonici američke vojne baze u Tuzli, gdje je dopremljen helikopterom iz Beograda i čekao je američki vojni avion koji će ga prevesti u Hag.

U ime Haškog tužilaštva, u Beogradu ga je od srbijanskih vlasti, koje su Miloševića tri mjeseca ranije uhapsile i pritvorile, preuzeo haški istražitelj Kevin Kertis (Curtis), koji je s njim letio u helikopteru do Tuzle i u avionu do Haga.

Suđenje balkanskom krvniku Miloševiću zbog ratnih zločina na Kosovu i Hrvatskoj te zbog genocida u Bosni i Hercegovini, počelo je 12. februara 2002. godine u Hagu.

Milošević je odbio priznati formalnu jurisdikciju Haškoga suda, ali nije pasivno promatrao izvođenje dokaza nego je vodio vlastitu odbranu uz pomoć niza pravnih i drugih stručnjaka iz Srbije i svijeta.

Haško tužilaštvo iznijelo je u svojoj optužnici jasnu nakanu da Miloševića osudi za pokušaj realizacije projekta "velike Srbije". Teza Tužilaštva mogla se svesti na to da je Milošević izravno odgovoran za agresiju i ratove na području bivše Jugoslavije s ciljem da stvori državu u kojoj će živjeti svi Srbi, ne obazirući se na republičke granice koje su postale međudržavnima po sudu Badinterove komisije. 

Milošević je tvrdio da su republike, kao Hrvatska i Bosna i Hercegovina, izvršile nelegalnu secesiju od Jugoslavije te da se srpski narod u tim zemljama sam i spontano podigao na ustanak protiv vlasti tih zemalja, bez uplitanja Srbije. Tvrdio je, također, da je SRJ imala pravo na vojno uredovanje na Kosovu radi očuvanja teritorijalnog integriteta zemlje te da je intervencija NATO saveza protupravna vojna agresija.

Usporeno suđenje

Tužilaštvo je skoro dvije godine iznosilo optužnicu, a Sudom je prodefilirao niz visokorangiranih svjedoka (među njima i Ibrahim Rugova, Stjepan Mesić itd.). Početkom 2004. godine, Milošević je počeo odbranu, navevši skoro 1.600 svjedoka (kasnije je to sveo na 1.200). No, razvlačenje samog procesa, kao i sve veća narušenost Miloševićevog zdravlja, doveli su do do pravnih zavrzlama, koje su još više usporile suđenje.

Miloševićeva odbrana počela je koncem 2004. godine, ali je proces sve češće prekidan zbog pogoršavanja Miloševićevog zdravlja, što je dovelo do zahtjeva ljekarskog tima, kojeg je imenovao Milošević, da se Slobodan Milošević pusti na liječenje u Rusiju. Zahtjev je odbijen uz objašnjenje da može dobiti adekvatnu njegu u samom pritvoru, ali nije htio uzimati terapiju, što je, naposljetku, dovelo do srčanog infarkta kao uzroka smrti.

Milošević je sahranjen u maetu 2006. u Požarevcu, a pronađen je mrtav u u pritvorskoj jedinici UN-a u Ševeningenu.