List "The Times of Israel" objavio je tekst o posjeti predsjednika RS Milorada Dodika Izraelu i njegova prisustvovanja Međunarodnoj konferenciji o borbi protiv antisemitizma. Tekst kolumniste Branka Miletića prenosimo u cjelosti.

Kada šef države, suočen s međunarodnim nalogom za hapšenje i zapadnim sankcijama, sleti u Izrael da oda počast sjećanju na Holokaust, nešto je strašno pošlo po zlu.

Prošle sedmice u Jerusalemu, Milorad Dodik – predsjednik Republike Srpske, regije Bosne i Hercegovine u kojoj dominiraju Srbi – prisustvovao je visokoprofilnoj Međunarodnoj konferenciji o borbi protiv antisemitizma u Izraelu.

Stigao je kao samoproglašeni borac protiv mržnje, ali s priličnim teretom koji nosi sa sobom.

Dok je Dodik srdačno rukovao na konferenciji, sud u Sarajevu izdao je međunarodni nalog za njegovo hapšenje zbog optužbi za podrivanje ustavnog poretka Bosne.

„Za svaki slučaj, Dodik je već pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država zbog korupcije i kršenja mirovnog sporazuma, te Ujedinjenog Kraljevstva zbog ugrožavanja stabilnosti Bosne,“ primijetio je Reuters, dok je jpost.com istakao da „u bilo kojem drugom kontekstu, političar bjegunac mogao bi biti izopćen.“

Umjesto toga, Dodik je pronašao prijemčivu publiku – pa čak i priliku za fotografisanje s premijerom Benjaminom Netanjahuom – u naciji koja se ponosi kao „čuvar sjećanja na Holokaust“.

Na prvi pogled, Dodikovo putovanje imalo je obilježja rutinskog diplomatskog angažmana. Posjetio je navodno da pokaže „solidarnost“ s Izraelom i osudi rastući antisemitizam.

Ali posjeta se brzo pretvorila u majstorski čin istorijskog izbjeljivanja i političkog teatra. Nekoliko sati nakon dolaska, izraelski zvaničnici su tiho postali nemirni; Dodik je nakratko napustio konferenciju nakon što je saznao za bosanski nalog, samo da bi se kasnije vratio.

Nevjerovatno, prema timesofisrael.com, on je prikazao dramu kao dokaz vlastitog mučeništva. „Muslimani iz Sarajeva… žele me kazniti jer sam došao ovdje u Izrael podržavajući Izrael,“ rekao je Dodik novinarima, odbacujući optužbe protiv njega kao „politički motivisane“.

U jednom dahu, on je svoju prkosnost prema vladavini prava u Bosni preoblikovao u hrabar stav uz jevrejsku državu – prikazujući muslimansko bošnjačko rukovodstvo Bosne kao „ekstremiste“.

Beskrupuloznost ovog narativa bila bi zapanjujuća da nije dio poznatog obrasca.

Historija kao političko oružje

Spektakl Dodika u Jeruzalemu razotkriva kako se historija Drugog svjetskog rata – a posebno Holokaust – prisvaja od strane savremenih političkih aktera kako bi služila nacionalističkim agendama.

Dodik teško da je prirodni saveznik istorijske istine. Kao kameleon balkanske politike, krajem 1990-ih bio je hvaljen kao umjeren, da bi kasnije postao neskriveni ultranacionalista.

Tokom protekle decenije, on je otvoreno poricao da je masakr u Srebrenici 1995. godine, u kojem je ubijeno 8.000 bosanskih Muslimana, bio genocid i čak slavio osuđene ratne zločince poput Radovana Karadžića kao „heroje“.

Ovo je čovjek koji je savijao historiju prema svojim potrebama – negirajući zločine svoje strane dok je prizivao patnje drugih kada mu to odgovara. Sada, kada mu je moć ugrožena kod kuće, Dodik traži iskupljenje u inostranstvu ogrćući se moralnom veličinom Holokausta.

U intervjuu tokom posjete Izraelu, Dodik je povukao paralele između sebe i Netanjahua. „I premijer Netanjahu i ja smo na meti – ne zato što smo učinili nešto pogrešno, već zato što se nećemo pokoriti,“ rekao je.

Međutim, jevrejski pisac, profesor, politički aktivista, nobelovac i preživjeli Holokaust Elie Wiesel upitao je 2010. godine: „Kako možete ikada adekvatno kazniti čovjeka koji je kriv za naređivanje ubistva 8.000 ljudskih bića [u Srebrenici]?“ – pitanje koje nikada nije postavljeno Dodiku.

Implikacija ove posjete bila je jasna: poput izraelskog lidera, Dodik sebe prikazuje kao bedem za pravo svog naroda da „postoji i odlučuje nezavisno“, opsjednut zlokobnim globalnim silama.

Ne mari što Netanjahuove „mete“ uključuju i nezavisno sudstvo Izraela, ili što Dodikove pravne nevolje proizlaze iz prkošenja mirovnim sporazumima koji su okončali etnički rat u Bosni.

Spajajući svoju situaciju s borbama Izraela, Dodik cinično obavija sebe nasljeđem Holokausta o preživljavanju protiv istrebljenja. To je istorijska inverzija najvišeg reda – ona koja pretvara počinioce u žrtve, a čuvare sjećanja u nesvjesne pomagače.

Dodik nije sam u ovoj manipulativnoj predstavi. Posljednjih godina, niz neliberalnih i krajnje desničarskih figura pokušao je da opere svoje reputacije kroz upadljive prikaze sjećanja na Holokaust.

Oni se proglašavaju prijateljima Izraela i jevrejskog naroda, dok istovremeno podstiču nacionalizam ili izbjeljuju vlastite istorije predrasuda. Na konferenciji o antisemitizmu u Jeruzalemu, Dodik je dijelio pozornicu s evropskim partijskim liderima čiji su politički prethodnici nekada sarađivali u jezivim nacističkim zločinima.

Prema raznim medijskim izvorima, uključujući worldcrunch.com, ove figure, uključujući francuski Nacionalni skup i vladajuću stranku Fidesz u Mađarskoj, preobrazile su sebe u branioce Jevreja – ali često samo u mjeri u kojoj to služi njihovim antimigrantskim ili antiliberalnim agendama. Mnogi su zgodno zaboravili saučesništvo svojih nacija u Šoahu, fokusirajući se umjesto toga na prikazivanje današnjih protivnika kao novih nacista. Rezultat je groteskna paradoks: konferencija koja je navodno posvećena borbi protiv antisemitizma postala je, djelimično, platforma za one koji trguju drugim mržnjama i revizionističkom istorijom, navodi worldcrunch.com.

Nije ni čudo, prema izvorima poput apnews.com, da su istaknuti stručnjaci za Holokaust i jevrejski lideri bojkotovali događaj u znak protesta.

Moralna raskrsnica Izraela

Izrael, koji se dugo smatrao čuvarom sjećanja na Holokaust, sada se suočava s moralnom raskrsnicom. Pružajući zagrljaj liderima poput Dodika, izraelska vlada rizikuje da prepusti kontrolu nad narativom koji želi da očuva.

Ovo je posebno istinito na Balkanu, gdje „srpska mitomanija“ – sklonost srpskih nacionalista da oblikuju historiju na način koji naglašava nacionalnu snagu, izdržljivost ili viktimizaciju – remeti delikatnu napetost u demografskim računicama zemlje, posebno kada se posmatra uz druge istorijske stvarnosti.

Za sadašnje rukovodstvo Izraela, iskušenje da pozdravi svakog navodnog „prijatelja Izraela“ – bez obzira na njihove motive – dovelo je do faustovskih pogodbi.

Udvarajući se saveznicima među evropskom krajnjom desnicom i balkanskim moćnicima, Izrael dobija diplomatsku podršku, ali po cijenu dopuštanja tim akterima da se preoblikuju u pravedne križare protiv mržnje.

Prva izraelska konferencija o antisemitizmu, umjesto da ujedini široki front protiv netrpeljivosti, umjesto toga je istakla ove zabrinjavajuće saveze.

Značajno je da se izraelski predsjednik držao podalje, umjesto toga organizujući poseban skup za razočarane jevrejske lidere.

Opasnost u svemu ovome nadilazi jednu konferenciju ili publicitetski trik jednog balkanskog političara. Kada čuvari sjećanja na Holokaust zatvaraju oči pred njegovom politizacijom, pozivaju na dublje izobličenje istorije.

Vidimo to u zemljama poput Poljske, gdje su nacionalističke vlade pokušale kriminalizovati raspravu o poljskom saučesništvu u nacističkim zločinima, što je zateglo odnose s Izraelom.

Vidimo to u Mađarskoj, gdje lideri izražavaju „filosemitizam“ u Jeruzalemu dok istovremeno rehabilituju ratne figure koje su sarađivale u deportaciji Jevreja.

Ipak, vidimo to u Rusiji, gdje predsjednik Vladimir Putin groteskno zloupotrebljava zastavu „denacifikacije“ – iskorištavajući moralnu težinu Drugog svjetskog rata da opravda invaziju na Ukrajinu. U svakom slučaju, sjećanje na Holokaust koristi se kao oružje ili štit, umjesto da se poštuje kao sveta odgovornost.

Povratak istine o „Nikada više“

Historija, posebno njeni najmračniji dijelovi, nikada ne bi smjela biti samo politički rekvizit. Lekcije Holokausta zapisane su krvlju i pepelom; one ne pripadaju nijednoj naciji, ali zahtijevaju integritet od svih.

Dok se Izrael bori s tim ko smije stajati pod plaštom „Nikada više“, mora odlučiti koju cijenu je spreman platiti da taj plašt ostane neokaljan.

Ovo nije samo pitanje imidža Izraela – radi se o kredibilitetu sjećanja na Holokaust širom svijeta. Ako oni koji se suočavaju sa sankcijama i hapšenjem mogu tako lako da se ogrnu simbolikom Holokausta kako bi očistili svoje agende, globalni narativ o Holokaustu klizit će dalje od istine.

Osnivači Izraela i preživjeli razumjeli su da je očuvanje sjećanja na šest miliona svet povjerenja, koji nadilazi politiku. Taj povjerenje sada je na ispitu. Dopuštanje kontroverznim figurama poput Milorada Dodika da prisvoje sjećanje na Holokaust bez izazova je nepravda prema istoriji i pravdi.

Ova manipulacija postala je toliko endemična i očigledna na dijelovima Balkana da ne samo da ponižava užas koji je bio Holokaust Jevreja u Drugom svjetskom ratu, već ima i novije posljedice.

Na primjer, u 1990-ima, srpske paravojne snage redovno su se pozivale na ovu „uspomenu“ na svoj „genocid“ kako bi opravdale vlastite strašne ratne zločine na mjestima poput Srebrenice, Omarske i Vukovara.

Ovo je još važnije kada se uzme u obzir da je najveći gubitak života tokom Drugog svjetskog rata po procentu u Srbiji bio onaj srpskih Jevreja, od kojih su mnogi ubijeni od strane srpske nacističke marionetske vlade Milana Nedića.

Štaviše, prije odlaska u Izrael, Dodik je navodno održao konferenciju za novinare na kojoj je ponovio lažne istorijske tvrdnje o „500.000 Srba koje su ubili ustaše“, tvrdnju koju je Yad Vashem opovrgao još 2022. godine.

Prema istoričaru Christopheru Browningu: „Srbija je bila jedina zemlja izvan Poljske i Sovjetskog Saveza gdje su sve jevrejske žrtve ubijene na licu mjesta bez deportacije, i bila je prva zemlja nakon Estonije koja je proglašena ‘Judenfrei’, termin koji su nacisti koristili tokom Holokausta da označe područje bez Jevreja.“

Holokaust je bio jedinstven zločin, i njegovo sjećanje bi trebalo da ujedini svijet protiv mržnje – a ne da bude oteto kako bi se unaprijedile nove forme mržnje. Dajući prednost sumnji demagozima, Izrael rizikuje normalizaciju samih distorzija koje je obrazovanje o Holokaustu trebalo spriječiti.

Nedavno je Dodikov jedini pokrovitelj, susjedna Republika Srbija, došla pod kritiku zbog navodnog falsifikovanja istorijskih demografskih podataka u pokušaju da podupre tvrdnje o genocidnim djelima protiv Srba.

Možda je krajnje vrijeme da Izrael i odgovorni lideri svuda povrate narativ.

To znači izbjegavanje onih koji bi zloupotrijebili istoriju Holokausta čak i dok tvrde da je poštuju. To znači progovoriti kada se nasljeđe Auschwitza iskrivljuje da bi se opravdao autoritarizam ili ultranacionalizam.

I to znači ponovno potvrđivanje da zavjet „Nikada više“ univerzalno vrijedi – ne samo kada je politički zgodno, ne samo za odabrane narode, i sigurno ne kao karta za izlazak iz zatvora za ugrožene političare.

Sjećanje na žrtve Drugog svjetskog rata, jevrejske i druge, previše je dragocjeno da bi se trgovalo u geopolitičkim igrama. Ako Izrael ne postavi taj standard, drugi će nastaviti da se igraju s istinom. Duhovi prošlosti zaslužuju bolje.

Na kraju, borba za sjećanje na Holokaust je borba za moralni autoritet. Moralni autoritet Izraela, stečen u pepelu tragedije, ne bi trebao biti pozajmljen onima koji krše same principe za koje „Nikada više“ stoji.

Dok se Dodik ukrcavao na avion iz Tel Aviva, trijumfujući što se u sudu javnog mnjenja uporedio s ratnim herojem, Izrael mora razmisliti o presedanu koji postavlja.

Holokaust je već dovoljno politizovan od strane onih koji bi ga iskrvili. Ćutati sada znači dopustiti da historija bude oteta naočigled svih.

Ako se to dogodi, svi mi stojimo da izgubimo mnogo više od samo poštenog prikaza prošlosti.

Rizikujemo gubitak lekcija koje će budućim generacijama biti potrebne da se odbrane od sljedeće velike laži.

A čovječanstvo rizikuje ponavljanje nezamislivih užasa koji se nikada ne bi smjeli ponoviti.