Ni nakon početka suđenja u predmetu “Scarface”, tuzlansko podzemlje ne miruje, a duhovi prošlosti i desetogodišnjeg sukoba između grupe Beriza Kabilovića Bere i Nermina Nakičevića Roše ponovo su se uzburkali.

Nakičević je u ispovijesti za naš portal otkrio do sada nepoznate detalje “uličnog rata” te razloge zbog kojih je prošle godine pokušana njegova likvidacija. Prema njegovim riječima čak i slučajni susret na ulici sa suparnicima značilo je potezanje pištolja i to je trajalo 10 godina.

Vatreno krštenje

- Moji problemi sa zakonom počeli su kada sam imao 19 godina. Tada sam se našao u prvoj pucnjavi. To je bio obračun između mene i Osmana Gocića, s jedne strane, a s druge su bili Beriz Kabilović i Elvis Hamzić. To je bilo 2010. godine. Od tada smo u konstantnom sukobu – kaže Nakičević na početku razgovora.

On kaže da mu je najbolji drug Sead Hadžić, te da je mržnja Kabilovićeve grupe prema njemu počela zbog toga.

- To je prvo bila grupa Damira Mehića Bibija. Sve je to kulminiralo ubistvom 2008. godine, kada je likvidiran Jasenko Hajdarhodžić. Iz godine u godinu su bili sve veći i veći problemi. Kako smo starili, postajali smo ozbiljniji, nije to više bila dječija priča… Uglavnom došlo je do toga da su me pokušali ubiti prošle godine, jer nisu imali drugog načina da me se riješe. Znam da je moja likvidacija bila naručena – tvrdi u uzbudljivoj ispovijesti Nakičević te je nastavlja:

- To je bio februar… Sjeo sam u svoje auto oko 20 sati. Tada sam imao BMW-a., to nije niko znao. Odjednom vidim prilazi neka sjenka. Okrenuo sam se i vidim tog momka s rukavicama drži pištolj, imao je i ruksak. Ciljao mi je u glavu. Uzdahno sam i prošao mi je Senad Habibović (likvidiran u sačekuši 2014. godine) kroz glavu, to je moj drug koji je ubijen na isti način. Zakovao mu je pištolj i sam Bog me spasio. Vidio sam da se gubi, gleda u mene pa u pištolj... U sekundi sam iskočio iz auta… Kako sam istrčao vani, pokrio sam glavu da me ne bi u glavu pogodio. Kad sam se okrenuo, vidim ga na ćošku zgrade stoji i gleda u mene. Govorim ja njemu “štaje, šta hoćeš klošaru jedan”, a on stoji i klima glavom, kao prijeti.

Pokušaj likvidacije dogodio se samo desetak metara od sjedišta tuzlanskog MUP-a.

Ucijenjena glava

- Pritrčao je policajac. Njega sam vidio kako bježi…i opalio mu je pištolj. Onaj policajac je skočio na mene, kaže “lezi, puca na tebe”. U međuvremenu i su oni njega i uhapsili. Došli su inspektori i rekli da je to Amir Tobudić. Nisam ga znao lično, nisam ga nikad vidio, ali sam znao da je jako blizak njima. Skontao sam šta je, ali nikada nisam rekao policiji. Inspektori su znali, jer to je javna tajna bila da ja s njima imam problem. Na prepoznavanju sam ga prepoznao, ali rekao sam da ne znam ko ga je poslao. Kad sam se vratio iz Njemačke čuo sam da su 50.000 eura dali za moju likvidaciju. Petorica su dali po 10.000 da me se skloni – kaže Nakičević.

Nakon pokušaja ubistva stanje na tuzlanskim ulicama se pogoršalo, a prema riječima Nakičevića svi su se dali u potragu za Tibudićem.

- Išao sam ja njemu kući kasnije, da sam ga našao, ubio bih ga 100 posto. Samo mi je žao što tu noć nisam imao pištolj, to je prva noć kad nisam imao, jer sam vidio da je njemu zakovao, stigao bih ja njega i ubio bih ga 100 posto. Ne bih puno ni dobio zatvora, jer je on mene prvi napao – tvrdi Nakičević. 

O Mirsi Švicarcu

Nakičević kaže da se ponosi prijateljstvom s Meresedom Hadžićem zvanim Mirso Švicarac koji, kako kaže, apsolutno nikakve veze nema sa sukobima. 

- Oni u negativnom kontekstu spominju Mirsu, a on njih čak ni ne poznaje niti ih je ikada vidio. Oni sa mnom lično imaju problem. Pokušavaju da se uzdignu preko Mirse da bi ih ljudi shvatili ozbiljnije. Čitava država zna ko je taj čovjek, jedan gospodin i institucija... Ima diskotete po Evropi, najbolji pjevači su mu klijenti. On nije u tom filmu niti ga taj rat između mene i Kabilobvića zanima. Mirsu već dugo godina ne veže ništa za Tuzlu niti BiH, osim njegove porodice. Smješno i glupo je što su Mirsu izjavama uvukli u to da bi sebe izdigli. Taj čovjek nema pojma da oni postoje uopće. To je moj i Kabilovićev lični rat. Pogotovo nakon što su poslali ovog čovjeka da me ubije. To im nikad neću oprostiti. Ali eto, želim im da što prije izađu, nek se vrate svojim porodicama i da nastave tamo gdje su stali, pa ćemo vidjeti kako dalje… Mi se, inače, bavimo organizacijom koncerata i fino zarađujemo, ostalo nas ništa ne interesuje. Niti se ko može požaliti da reketiram ili prijetim nekome. Radim šta radim, kad padnem-padnem – rekao nam je Nakičević.

Vatreni obračun u naselju Kula

U obračunu između Nakičevićeve i Kabiloviće grupe koji se dogodio 2010. godine bilo je više povrijeđenih.

- Tog dana tražili su oni nas i mi njih. Našli smo se u naselju Kula. Oni su nama došli s leđa i krenula je i tuča i pucnjava. Moj drug je zadobio povrede glave, da li je od metka ili nečega drugog nikada nije dokazano. Beriz je isto imao povredu šake od metka. Tako da su nas sve pohapsili i priveli, ujutro smo pušteni. Faktički tu ništa nisam ni bio kriv – ispričao nam je Nikačević.

Četiri godine Zenice

- Bio sam skoro četiri godine u Zenici u zatvoru, to je posebna priča… Zatvor je mjesto gdje možeš da naučiš puno toga… Da vidiš ko su ti pravi prijatelji, isto tako provodiš težak period. Ima i tamo mojih neprijatelja. Sve vrijeme sam u zatvoru imao probleme. Tukao sam ljude, a napadali su i mene. Bio sam i u strogoj izolaciji. Svega je bilo… Opet, bilo je i Berizovih u zatvoru, pa smo se jedva gledali. To je sve bilo “hajde, pusti, napolju ćemo srediti”. U međuvremenu su ranili Kabilovića dok sam ja bio u zatvoru, pa je za to osuđen jedan od mojih najboljih drugova. Tada je belaj bio i u zatvoru zbog toga, otkrio nam je u svojoj ispovijesti Nakičević.