U Srbiji je javnost uznemirila vijest da je opasni, serijski silovatelj Igor M. poslije 15 godina pušten na slobodu.
Riječ je o višestrukom povratku u ovom krivičnom djelu. U pojedinim državama silovatelji nakon izlaska iz zatvora moraju da se predstave svojoj okolini. Društvenim mrežama se raširila panika zbog vijesti da se Igor M. zaposlio u jednom taksi preduzeću, što je još jednom otvorilo pitanje – da li je Srbiji potreban javni registar pedofila i silovatelja?
Serijski silovatelj zbog kog strepi srpska javnost, iz zatvora je izašao 20. septembra, a njegova fotografija je za nekoliko dana preplavila društvene mreže. Igor M. je veći dio svog života proveo po srpskim kazamatima, a prvi put je napastvovao žene kada je imao svega 14 godina. Tokom posljednjeg boravka, iza rešetaka je proveo 15 godina.
Činjenica da Igor M, za kog policajci ni kada su ga hapsili nisu znali gdje tačno živi, jer nije imao prijavljenu adresu na kojoj boravi, dodatno raspiruje strah i strepnju djevojaka i žena. One naširoko jedna drugu obavještavaju o tome da je riječ o muškarcu visokom oko 175 centimetara, jače fizičke građe i tamnije puti, zbog čega je ponovo pokrenuto pitanje – da li je potreban objedinjeni registar pedofila i silovatelja i na koji način se povratnici u ovom djelu kontrolišu po izlasku iz zatvora.
U nekim državama silovatelji i pedofili su dužni da nakon izlaska iz zatvora obavjeste svoje komšije i neposrednu okolinu da su osuđivani i jasno naglase zbog kojeg krivičnog djela. Ova praksa dosta olakšava građanima, jer su odmah obavješteni o tome ko živi u njihovoj blizini. Ipak, u Srbiji to definitivno nije slučaj, a registar silovatelja uopšte ni ne postoji.
Od usvajanja Marijinog zakona u Srbiji postoji registar pedofila, u koji se od 2013. godine unose imena ovakvih prijestupnika. Međutim, on nije javan i mogu mu pristupiti samo pojedine institucije i određene ustanove prilikom zaposlenja novih saradnika, a zbog kontrole njegovog dosijea.
Sa druge strane, registar silovatelja ne postoji, kao ni zakon na osnovu kojeg bi se on osnovao, a mišljenje pravnika o tome da li je potreban, je podjeljeno, posebno u dijelu u kom bi se na taj način kompromitovala ljudska prava.
Tako je Igor M. prijestupnik koji je svoju kaznu odslužio, te je sa pravne strane on slobodan čovjek koji društvu više ništa ne duguje. Imajući u vidu da je ranije ponavljao krivično djelo silovanje, osnovano se u javnosti stvorila sumnja da bi tako moglo biti i danas. Na pitanje da li bi registar mogao da preduprijedi tako nešto, teško je dati jedinstven odgovor.
- Nisam siguran da bi svako trebalo da ima uvid u registar. Ali svakako da bi određene ustanove koje žele da zaposle neko lice trebalo da mogu da vide imena koja se na listi nalaze. Veliku ulogu tokom postupka imaju vještaci, koji utvrđuju da li osoba ima psihičke probleme. Ako se utvrdi da imaju, može se izreći mjera liječenja koja može da traje duže od same zatvorske kazne. Ipak, ako se utvrde da psihičkih poremećaja nema, on je po izlasku iz zatvora slobodan čovjek. Nakon suđenja ključna uloga je na psihijatrima i psiholozima - objašnjava advokat i bivši sudija Denis Bećirić za list Nova.rs
Iako je tokom ranijih godina, zbog velikog broja povratnika silovatelja, stručna javnost predlagala nekoliko mogućih mjera kako bi se silovatelj držao pod makar kakvom kontrolom, sagovornik izražava sumnju da bi bilo kakva mjera bila zaista i učinkovita.
- Dok sam bio sudija imao sam nekoliko slučajeva silovatelja povratnika. Nisam siguran koliki je interes institucija da isprate ponašanje prijestupnika nakon izlaska iz zatvora. Time bi trebalo da se bavi i Centar za socijalni rad, trebalo bi da se obavljaju psihološki razgovori i slično. Opet, ako neko želi da učini krivično djelo, neće ga sprječiti nijedna mjera. Policija reaguje kada se krivično djelo već desi - tvrdi Bećirić.
Sagovornik lista objašnjava da je situacija slična kao i sa mjerom zabrane prilaska, koja često nije učinkovita, što se vidjelo u mnogom slučajevima porodičnog nasilja kada zločine ne mogu da preduprijede ni takve mjere.
Na društvenim mrežama proširila se vest da je Igor M. počeo da radi kao taksista u Beogradu.
Međutim, kako je objašnjeno listu Nova.rs iz više taksi udruženja, to je pratkično nemoguće, budući da postoji zakon kojim se propisuje da se osuđivani ne mogu baviti takvim poslom, bilo da su radno angažovani u okviru nekog preduzeća ili kao „samostalci“ .
