U vrijeme rastućih tenzija između nuklearnih sila - Rusije i NATO u Evropi i SAD, Sjeverne Koreje i Kine u Aziji - Washington u tišini nadograđuje svoj nuklearni arsenal ne bi li stvorio savršeno naoružanje za slučaj eventualnog nuklearnog rata i pobjede iznenadnim preventivnim udarcem.
Tri naučnika, Hans Kristensen, direktor Nukleranog informativnog programa udruženja američkih naučnika, Metju Mekenzi iz Savjeta odbrane državnih resursa i Teodor Postol, fizičar i balistički raketni stručnjak u tekstu u časopisu "Bulletin of Atomic Scientists" analizirali su nuklearnu moć SAD i njenih protivnika.
Ova nadogradnja - dio programa Obamine administracije koji je koštao trilion dolara - omogućuje Vašingtonu da uništi ruske kopnene nuklearne kapacitete i da pored toga zadrži 80 odsto bojevih glava u rezervi. Ako Rusija uzvrati udarac, bila bi sravljena sa zemljom.
Jeziva je pomisao kako bi to izgledalo. Raniji slučaj upotrebe nuklearnog oružja SAD - uništenje Hirošime i Nagasakija 1945. godine - izgleda da je užas tih događaji s vremenom zaboravljen. U svakom slučaju, dvije bombe koje su bačene na ova dva Japanska grada nisu ni blizu razarajučoj moći modernog nuklearnog oružja.
Bomba u Hirošima imala je 15 kilotona eksploziva, a ona u Nagasakiju bila je nešto moćnija sa 18 kilotona. Zajedno su ubile preko 215.000 ljudi. Primjera radi, današnji nuklerani arsenal SAD - W76 - ima eksplozivnu moć od 100 kilotona, a W88 čak 475 kilotona moći.
Problem je i u tome što bi u slučaju nuklearnog sukoba obje strane bile uništene. Amerika se oslanja na ideju "prvog napada", ali ne postoje garancije da bi takav napad toliko obogaljio protivnika da ne bi mogao da se osveti. Strategija iza ovakvog napada nije uništenje gradova sa najviše ljudi već eliminisanje protivnikovog nuklearnog naoružanja ili barem većeg dijela. Nakon toga, protivraketni sistemi bi presreli oslabljeni kontra udarac.
Novi američki tehnološki proboj zove se "super fitilj" koji omogućava preciznije ispaljivanje bojeve glave. Ako je njen cilj da raznese grad, takva preciznost je izlišna. Međutim, da bi se uništio ojačan raketni silosa potrebna je glava sile od 4.5 kilograma po kvadratnom inču površine.
Projektili ispaljeni sa kopna su precizniji od onih sa mora, ali potonji su ranjiviji na prvi napad nego na kasnije jer su podmornice dobre u skrivanju. Novi "super fitilj" (super-fuze) ne povećava preciznost podmorničkog projektila Trident II, ali to nadoknađuje sa preciznošću mjesta na kojem oružje eksplodira. U slučaju ovog projektila od 100 kilotona, "super fitilj" utrostručuje ubilačku moć nuklearnih snaga na koje se primjenjuje.
Jedna novija studija ističe da bi nuklearni rat između Indije i Pakistana u kom bi bile korištene bombe kao u slučaju Hirošime dovele do nuklearne zime koja bi uticala na rast žita u Rusiji i Kanadi i smanjila bi monsune u Aziji za 10 odsto. Rezultat toga - 100 miliona ljudi bi umrlo od gladi. Zamislite onda kakve bi posljedice bile nakon nuklearnog oružja kakvo poseduju Rusija, Kina i SAD.
Ni Rusija ni Kina nemaju podmorničke kapacitete kao SAD, kao ni senzore koji otkrivaju te podmornice, ali bi se ove zemlje svakako branile od potpunog uništenja. Opasnost može nastati ako se dvije zemlje osjete ugroženim i počnu da usavršavaju svoje projektile i bojeve glave.
Konflikt se može spriječiti ako se strane dogovore da odustanu od "prvog napada". Ako do toga ne dođe, rezultat će biti ubrzana trka u nuklearnom naoružanju.
