Dokumentom pisanim sa izraženom namjerom da postoji stalna vojna strukturna saradnja - koja će biti operativna od decembra - na koji su paraf nedavno stavile 23 zemlje, što je visoka predstavnica Federika Mogerini (Federica Mogherini) okarakterisala kao historijski trenutak, postavljeni su temelji neke buduće zajedničke vojske EU.
Kako pišu Večernje novosti, to, međutim, još sa sigurnošću ne znači da će čizma evropskog soldata zaista jednoga dana marširati od Brandenburške do Trijumfalne kapije i biti dio vojne sile koja će braniti teritoriju od Laponije do Nikozije.
Sada, kada iz evropskog društva istupa Velika Britanija, odani saveznik Vašingtona i NATO-a, pruža se, kako se procjenjuje, dobra prilika za ostvarenje današnjeg sna Berlina i neskrivene želje Pariza. I jedni i drugi konačno imaju otvoren put za projekat kome obje nacije odavno teže, svaka iz svog ugla, ali se ispriječilo međusobno "savezničko rivalstvo", koje, između ostalog, otkriva i doskoro prikrivene nemačke ambicije da, poslije ekonomskog, zadobije i vojno liderstvo u Evropi, što mnogima budi sjećanja na ne tako daleku prošlost koja izazivaju jezu.Svoju ambiciju da upravlja evropskom vojskom Njemačka je javno istakla prošle godine, u novoj Bijeloj knjizi odbrane, prvoj poslije deset godina, u kojoj sebe vidi u sasvim novoj ulozi, ne više kao pasivnu, već kao vodeću vojnu silu i centralnu figuru u Evropi.
"Njemačka je svjesna sve veće odgovornosti za svjetsku bezbjednost i stabilnost. Spremna je da podstakne međunarodnu debatu na suštinski, odlučujući i anticipativan način i da preuzme vođstvo - stoji, između ostalog, u ovom dokumentu, za koji je Angela Merkel zahtjevala da se drži u tajnosti do referenduma o Bregzitu, prenose Nezavisne novine.Evropi i svijetu su i dalje u živom sjećanju strahote iz Drugog svjetskog rata. Sama pomisao na Vermaht stavlja klipove u točkove Bundesvera, ali u Berlinu misle da je došlo vrijeme da se emancipuju i da se prevaziđu kompleksi prošlosti. Smatraju da je dužina prosječnog ljudskog vijeka sasvim dovoljan period za to.
Berlin bi, za početak, da funkcioniše unutar dva odbrambena sistema, NATO i EU, koji bi bili komplementarni i saveznički. A poslije - ko zna. Poznajući njemačku odlučnost, neki u tome na daleke staze vide i opasnost po funkcionisanje NATO. Ostaje pitanje da li će Nijemci zaista istrajati na tome da buduća evropska vojska, u kojoj sebe vide na čelu, bude istinski partner NATO, ili namjeravaju da se polako izdvoje kao zasebna sila.
Put do evropske vojske je, međutim, dug i neizvjestan. Mnoge države EU su, ujedno, i članice NATO. Navikle su da im odbrana zavisi od Alijanse, pa i sama pomisao na njen smanjeni angažman kod njih izaziva zabrinutost. Nije malo onih koji cijeli projekat evropske vojske smatraju samo kao dupliranje troškova i skupu avanturu bez mnogo izgleda da zaista zaživi.
