Prema broju manjkavih sudskih postupaka, rumunsko pravosuđe ima najniži rang u Evropskoj uniji. U pravosudnom sistemu opterećenom kontroverzama, obični ljudi koji završe kao žrtve sudske greške vode tešku i neravnopravnu bitku.  

Kada je jednog hladnog januarskog jutra policija opkolila njegov dom, Petrika Manolači (Petricha Manolachi) je znao da je potjera završena. 

Ovaj dvadesetdevetogodišnji domar proveo je punih šest godina skrivajući se, jer je odbijao otići u zatvor zbog pljačke koju nije počinio. Ali tog jutra u njegovu kuću u Iasiju na sjeveroistoku Rumunije ušli su policajci, gurajući ustranu njegovu djevojku i uplakanu bebu, i stavili mu lisice na ruke.

- Jednostavno nisam mogao da povjerujem da čovjek može biti uhapšen zbog nečega što nije učinio - sjeća se Manolači, koji danas ima 39 godina. “Bilo je kao kada se na filmu neko sukobi sa zakonom.”

Taj zimski dan 2010. godine bio je vrhunac bitke koja je Manolačiju oduzela najbolje godine života. Ista bitka se danas nastavlja pokušajima da naplati obeštećenje od države koja je poznata po najvećem broju nepoštenih suđenja u Evropskoj uniji.

Rumunija je nadmašila svih 27 država članica EU kada su u pitanju kršenje prava na fer suđenje i drugi propusti u sudskim postupcima, ustanovio je Evropski sud za ljudska prava (ECHR).

Izvan Evropske unije, jedino Rusija, Turska i Ukrajina imaju lošiji učinak nego Rumunija, pokazuju posljednji podaci suda u Strazburu čija se nadležnost prostire na 48 zemalja članica Vijeća Evrope.

Kvalitet rada pravosuđa je jedna od bolnih tema u Rumuniji, gdje vladajuća Socijaldemokratska partija (PSD) od polovine 2016. provodi obuhvatne zakonske reforme za koje tvrdi da su nužne da bi se sudije i tužioci učinili odgovornim za greške u provođenju pravde.

Te reforme uključuju formiranje specijalnog odjeljenja za vođenje istraga o krivičnim djelima ljudi u pravosuđu i nova ovlaštenja za ministra pravde u imenovanju državnih tužilaca.

Ipak, većina pripadnika pravosudnih organa i mnogi strani posmatrači tvrde da je pravi cilj reformi ograničavanje nezavisnosti sudova, a ne zaštita prava običnih Rumuna. Reforme su uslijedile poslije niza otpužnica za korupciju koje su u nekoliko posljednjih godina podignute protiv ljudi na visokim javnim funkcijama.

Zemlja se podijelila oko pitanja reformi, a zagovornici prava na fer suđenje tvrde da se tako samo odvlači pažnja s važnijih problema u pravosudnom sistemu – od brojnih prekršaja policijskih istražitelja, preko niskog kvaliteta pravne pomoći koju država finansira, do uobičajene kulture postupanja u sudnicama, gdje se za optužene često pretpostavlja da su krivi sve dok se ne dokaže da su nevini.

Takve nepravde prati i problem dugih perioda čekanja u zatvoru na početak postupka, čak i za manja djela, kao i greške preopterećenih sudija koji nemaju vremena za odmjeravanje dokaza, kažu kritičari. U Rumuniji ne postoji porota, pa tako sudija snosi punu odgovornost za sve donesene odluke.

Remus Budai (Budaji), tužilac u Višem tužilaštvu u Bukureštu, upotrijebio je analogiju sa sportom da bi opisao kako ponekad izgleda raditi u pravosudnom sistemu koji je daleko od savršenog.

- Kada gledate prijenos fudbalske utakmice na ekranu, nije teško uočiti gdje je sudija napravio grešku - izjavio je za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN). 

“Ali kad bi vam dali pištaljku u ruke i gurnuli vas ne teren, vjerovatno ne biste znali šta da radite”, dodao je.

Nema šans’ 

Vozeći se ulicama Iasija u svom omiljenom starom Roveru, pažljivo okrećući volan u crnim kožnim rukavicama, Manolači se prisjeća da mu se činilo da su se svi nedostaci pravosudnog sistema u zemlji zavjerili protiv njega.

Noćna mora je počela 2002., kada je imao 22 godine i upravo se vratio s odsluženja obaveznog vojnog roka.

Jednog dana su ga pozvali iz policije na razgovor u vezi s krivičnim djelom počinjenim u gradu. Navodno su se trojica muškaraca pojavili na vratima jedne osamdesetogodišnje žene, pretvarajući se da skupljaju dobrovoljne priloge za crkvu. Dvojica su ušli unutra i ukrali novac i nakit.

Manolači je proveo tri dana u policijskoj ćeliji, ali je odbijao dati iskaz dok se ne pojavi advokat.

Kaže da su ga policajci udarali. Roditelji su podnijeli prijavu Vojnom tužilaštvu, koje je nadležno za žalbe na istražni postupak, ali tužioci su rekli da nemaju dovoljno dokaza da verificiraju prijavu.

Optužen za saučesništvo u pljački, Manolači je sljedećih osam mjeseci proveo u pritvoru u Iasiju, u zatvorskoj ustanovi s maksimalnom sigurnošću, gdje je spavao u prostoriji s 50 ljudi koji su dijelili 30 uskih zatvorskih kreveta.

Manolači je optužen da je čuvao stražu ispred kuće žrtve dok su druga dvojica počinilaca uzimali stvari od vrijednosti. Imao je alibi – kaže da je u to vrijeme bio s djevojkom. Ali nije očekivao da će mu povjerovati, toliko je bila mala njegova vjera u pravosudni sistem.

- Već sam se pomirio s tim da ću morati u zatvor - rekao je Manolači u razgovoru u njegovom domu u Iasiju. “Ovo je Rumunija, nema šanse da vas ovdje oslobode.”

Na njegovo oduševljenje, sud ga je oslobodio zbog nedostatka dokaza. (Druga dvojica optuženih su osuđeni – Džikijuk  Bogdan Dumitru (Ghiciuc) na šest godina i šest mjeseci, a Damijan Konstantin (Constatin) na pet godina i četiri mjeseca zatvora.)

- Kada sam bio na kapiji, policajac je rekao: "Čekaj da provjerim papire još jednom – godinama nisam imao slučaj da je neko bio oslobođen" - sjeća se Manolači.

Ali njegovo oslobađanje je uskoro izgledalo kao surova šala. Tužioci su se žalili i oslobađajuća presuda je poništena.

Suočen s petogodišnjom zatvorskom kaznom, žalio se Visokom kasacionom sudu, najvišem sudu u Rumuniji, i izgubio.

Tada je odlučio da se sakrije.

- Čovjek jednostavno ne može da se kontrolira – ne znate šta da radite; prvo su me oslobodili, a onda ponovo osudili - kaže on. “Oduzimaju mi pet godina života... a nisam ništa skrivio.”

Manolači je izbjegavao hapšenje tako što se skrivao na različitim adresama i povremeno radio na crno.

Dok je još bio bjegunac, podnio je žalbu Evropskom sudu za ljudska prava. Prolazile su godine, ali odgovor nije stizao.

Policija ga je najzad pronašla u januaru 2010., ubrzo po rođenju njegovog sina, na osnovu podataka iz izvoda iz knjige rođenih.

Manolači je odmah upućen na izdržavanje kazne. Dobra vijest je bilo to što nije dobio produženje kazne zbog godina koje je proveo skrivajući se.

Odslužio je skoro tri godine u dva zatvora prije nego što je, u augustu 2012., uslovno oslobođen. Dok je bio u zatvoru, oženio se svojom djevojkom. 

Godinu poslije oslobađanja, potpuno neočekivano, stigla je odluka Evropskog suda za ljudska prava kojom je potvrđeno da su njegova prava prekršena.

ECHR je presudio da Manolači nije trebao biti osuđen poslije prve oslobađajuće presude bez izvođenja novih dokaza. U odluci je također rečeno da je sud napravio propust jer nije saslušao Manolačija ili svjedoke, a odluku je donio samo na osnovu iskaza datih policiji i svjedočenja iz prethodnog postupka. 

Slučaj je ponovo otvoren. U aprilu 2017., Apelacioni sud u Iasiju je poništio osuđujuću presudu i oslobodio ga optužbi. Manolači sada tuži državu za odštetu u iznosu od gotovo milion eura.

‘Pogrešne procjene’

Prema podacima organizacije “Fair Trials” sa sjedištem u Briselu, koja nadzire krivične procese, sudski postupak se može ocijeniti kao fer jedino ako su optuženima garantirana određena nepovrediva prava. Ta prava uključuju pristup advokatu i informacijama, kao i pretpostavku nevinosti. 

- Država treba da dokazuje da ste krivi, ne trebate vi dokazivati da ste nevini - objasnio je glasnogovornik organizacije Gianluca Cesaro.

Od 2011. do 2018. godine više od 27.000 osuđenih za krivična djela u Rumuniji zahtijevalo je ponavljanje postupka na osnovu pravnog mehanizma poznatog kao “revizija” ili “žalba za poništenje”, pokazuju podaci ministarstva pravde. 

Sudovi su odobrili ponavljanje 242 postupka, a 17 osuđenih je tako oslobođeno.

Obnavljanje postupka je dozvoljeno ako se pojave novi dokazi ili ako ECHR zaključi da su prava optuženog bila prekršena. 

Također, od 2011. do 2018. godine, 688 ljudi je preko suda tražilo “obeštećenje za sudsku grešku”, a 80 njih je dobilo pravo na naknadu, kažu u ministarstvu. Nema dostupnih podataka o iznosima kompenzacija.

Statistika EHCR-a pokazuje da je u istoj godini sud u Strasbourgu podržao 49 žalbi zbog kršenja prava povezanih s vođenjem sudskog postupka u Rumuniji.  

ECHR ne odlučuje o tome ko je kriv i ko je nevin, već samo da li su prava optuženog bila prekršena. 

Osim 11 slučajeva kršenja osnovnih prava na fer suđenje, žalbe koje je ECHR podržao uključivale su 20 slučajeva nehumanog ili degradirajućeg postupanja, 12 neispravnih istraga i šest nedopustivo dugih postupaka.

Sud je 2017. godine rješavao 3.981 zahtjev iz Rumunije. Mnoge od odluka odnose se na starije slučajeve jer je ECHR-u ponekad potrebno i nekoliko godina da dođe do odluke.

Propusti u sudskim postupcima u Rumuniji 

Dijagram prikazuje broj slučajeva kršenja prava povezanih s fer sudskim postupkom u Rumuniji, prema podacima vrhovnog evropskog suda za ljudska prava.   

Pravo na fer suđenje

Nehuman ili degradirajući tretman

Izostajanje efikasne istrage

Trajanje postupka  

Samo tri zemlje u Vijeću Evrope imale su lošije rezultate u pogledu broja problematičnih postupaka prema podacima ECHR-a za 2017.

Rusija je imala 217 slučajeva kršenja različitih prava u regularnom postupku, Ukrajina 78, a Turska 62. 

S druge strane skale, deset zemalja nije imalo nikakvih prekršaja u sudskim postupcima, pokazuju odluke ECHR-a: Albanija, Andora, Danska, Irska, Lihtenštajn, Luksemburg, Malta, Norveška, San Marino i Švedska.

Kada smo zatražili komentar o lošem učinku Rumunije prema podacima ECHR-a, predstavnica Ministarstva pravde Ana Mihaila rekla je da zemlja ima odgovarajući “ustavni i infrastrukturni okvir” potreban za osiguravanje prava na fer suđenje. 

Kristi Danilet (Cristi), sudija suda u Cluju na zapadu Rumunije i bivši član Vrhovnog savjeta sudstva (CSM), tijela koje garantira nezavisnost pravosuđa, izjavio je da podaci ECHR-a daju pogrešnu sliku, jer mnogi od pobrojanih rumunskih slučajeva datiraju od prije sedam ili osam godina.

Od tada su, kaže on, reforme koje je sproveo CSM skratile trajanje postupaka i unaprijedile efikasnost istraga u slučajevima policijske brutalnosti i drugih prekršaja. 

Dodao je da su na sudovima i dalje moguće “pogrešne procjene” uzrokovane lažnim iskazima koje prikupljaju beskrupulozni policajci.

“Imao sam slučaj kada policajac nije mogao pronaći svjedoka, pa je zatražio izjavu od svog ‘uslužnog svjedoka’, jednog od policijskih doušnika”, objasnio je. “Policajac je napisao izjavu, sastao se s njim i platio mu piće. Ovaj nije ni znao šta je potpisao.” 

Nastavio je: “Mi [sudije] ne snosimo odgovornost za pogrešne procjene. To ne postoji nigdje na svijetu.”

‘Otišlo dovraga’ 

U ljeto 2000., tada dvadesetdevetogodišnja majka po imenu Daniela Tarau radila je već nekoliko sedmica kao sekretarica u kompaniji u Bukureštu koja je tražila radnike za poslove u Izraelu. Kuhala je kafu i javljala se na telefon, dok nije bila prinuđena da napusti posao zbog operacije žučne kese. 

Naredne godine je pozvana u policijsku stanicu kao svjedok u slučaju prevare u vezi s njenim starim poslodavcem. Ali ubrzo je i sama bila optužena.

- Stigla sam tamo ujutro, a kući sam se vratila skoro dvije godine kasnije - kaže Daniela Tarau, koja sada ima 47 godina.

Zajedno s još petero uposlenika u kompaniji za zapošljavanje, optužena je da je prevarila 44 osobe koje su im uplatile novac za pronalaženje posla u inostranstvu. Tarau je rekla da u vrijeme kada su uplate izvršene, nije više radila za tu kompaniju. 

Zadržali su je 24 sata u ćeliji malo većoj od kupatila, sa četiri kreveta pričvršćena za zidove.

- Mislila sam da sam završila u paklu - kaže Daniela Tarau. “Bilo je tako vruće i zadimljeno od pušenja.” 

Onda je počela serija naloga za pritvaranje u istražnom postupku.

Prvo je tužilac  Kristijan Panait (Cristian) zahtijevao da bude zadržana pet dana, a onda još jedan mjesec. To se zatim ponavljalo 21 put, kao na autopilotu. 

Tarau kaže da joj je dvadesetosmogodišnji Panait izgledao kao nestabilna ličnost. Vikao je na nju i jednom čak zaprijetio da će je baciti kroz prozor, kaže ona.

- S moje tačke gledišta... tužilac je bog koji odlučuje o tome da li ja trebam ostati tamo ili ne. A on je odlučio da treba da ostanem... uprkos tome što nije bilo dokaza - kazala je ona.

Nekoliko mjeseci kasnije, Panait je izvršio samoubistvo. Neki mediji su povezali njegovu smrt s navodnim političkim pritiscima da povede istragu protiv kolege tužioca u jednom drugom slučaju. Rumunski reditelj Tudor Đijurgiju (Giurgiu) je 2015. snimio film inspiriran posljednjim mjesecima njegovog života. 

Šta god da je bio širi kontekst Panaitovih postupaka, Tarau vjeruje da je tužilac prekršio njena prava. Kada je sud najzad u novembru 2002. donio odluku o uslovnoj kazni od tri godine i tri mjeseca za prevaru, ona je u pritvoru već bila 21 mjesec.

- Zabrinjava to što vrijeme provedeno u istražnom pritvoru može biti veoma dugo - kaže Nikoleta Andresku (Nicoleta Andreescu), izvršna direktorica Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava u Rumuniji, nevladine organizacije sa sjedištem u Bukureštu.

“Istražni pritvor se često tretira kao puka formalnost. Tužilac odmah traži 30 dana, sudija to odobri, i onda se pritvor automatski produžava. Po zakonu, prije izvođenja pred sud, u pritvoru možete provesti najviše 180 dana.”

Preostalih petero optuženih za prevaru klijenata – uključujući čistačicu i njenog supruga, vozača – također su osuđeni.

Poslije oslobađanja, Daniela Tarau je poslala desetine pritužbi parlamentu, kabinetu predsjednika i sudovima, tvrdeći da je nevina i zahtijevajući reviziju postupka. Smislila je način da provjeri da li je njene pritužbe neko uopće pročitao – počela ih je heftati po sredini lista.

- Onda sam otišla u sudski arhiv... i otkrila da su stranice i dalje spojene - rekla je. 

Tarau je podnijela žalbu ECHR-u, koji je 2009. ocijenio da je njeno pravo na fer suđenje bilo povrijeđeno. U odluci je konstatirano da joj je uskraćeno pravo na pravnu pomoć i da joj nije dozvoljeno unakrsno ispitivanje žrtava ili pozivanje svjedoka. Potvrđeno je da je period koji je provela u istražnom pritvoru prekomjeran.

Šest godina kasnije, sud u Bukureštu je ponovo otvorio njen slučaj i ona je oslobođena. Zahtijevala je odštetu u visini od 900.000 eura, a na kraju joj je dodijeljeno 100.000 eura. 

‘Pravična naknada’

Tarau je dobila i 4.000 eura na ime “pravične naknade”, oblika kompenzacije koju dodjeljuje ECHR ali je isplaćuje zemlja u kojoj je postupak vođen. Taj iznos je obično daleko manji od iznosa koji dosuđuju lokalni sudovi.   

Prema podacima Vijeća Evrope, tijela za nadzor isplata pravične naknade, Rumunija je na ime takvih naknada u posljednjih deset godina isplatila 53,7 miliona eura. 

U 2017. godini, Rumunija je isplatila 2,6 miliona eura na ime pravične naknade na osnovu odluka ECHR-a. S druge strane, Danska i Norveška nisu platile ništa, a Švedska je prošle godine isplatila 5.000 eura. Na suprotnom kraju skale, Rusija je platila 15 miliona, a Turska 12 miliona eura.

U Rumuniji sva obeštećenja isplaćuje Ministarstvo finansija. Sudija Danilet nam je rekao da bi ministarstvo načelno moglo tužiti sudije i tužioce odgovorne za greške i tražiti da se taj novac nadoknadi, ali to se u praksi nikada ne događa. 

- Greškom u sprovođenju zakona smatra se odluka tužioca ili sudije koja je u sumnjivoj mjeri protivna slovu zakona ili raspoloživim dokazima, bilo da je učinjena s namjerom... ili usljed ozbiljnog manjka kompetentnosti - kaže on.

Sudije i tužioci mogu se pozivati na odgovornost kroz disciplinski ili krivični postupak, dodao je Danilet. Disciplinske sankcije se kreću od opomene i smanjenja plate do suspenzije i zabrane obavljanja dužnosti. Kazna za krivično djelo je zatvor. 

Vrhovni savjet sudstva izvještava da je 2017. godine izrekao 22 disciplinske mjere sudijama i deset tužiocima. Nije precizirano kakve sankcije su određene za prekršaje u sprovođenju pravde i za ostale prekršaje.

Zakonodavci navode slučajeve “Manolači” i “Tarau” kao opravdanje za reforme sudstva s kojima od 2016. izlaze pred parlament.   

Kritičari tvrde da su spomenute reforme blatantno politička reakcija na slučajeve korupcije koji su srušili neke od najviše pozicioniranih političara u zemlji – među kojima je i lider PSD-a Liviu Dragnea, koji je u junu osuđen na tri i po godine zatvora zboz zloupotrebe položaja, a presuda se trenutno nalazi u žalbenom postupku.

Međunarodna zajednica, uključujući Evropsku komisiju i State Department, priključila se osudama.  

- One [reforme] uključuju određeni broj mjera kojima se slabe zakonske garancije nezavisnosti sudstva i koje će vjerovatno oslabiti faktičku nezavisnost sudija i tužilaca, i tako poljuljati povjerenje javnosti u pravosuđe - zaključuje Evropska komisija u izvještaju objavljenom polovinom novembra. 

Između ostalih razloga za brigu, izvještaj posebno ističe novo specijalno tužilačko odjeljenje za istrage protiv sudija i tužilaca i “proširivanje osnova za opoziv članova Vrhovnog savjeta sudstva”.

U septembru je oko 300 sudija organiziralo nijemi protest ispred Apelacionog suda u Bukureštu, držeći u rukama transparente s natpisom “Za nezavisno sudstvo”.

U međuvremenu, u Iasiju, Petrica Manolachi radi na građevinskim poslovima i bori se za svoje obeštećenje. U slobodno vrijeme sređuje automobil i odlazi na skupove kluba vlasnika “Roverovih” automobila. 

Odlukom ECHR-a dodijeljena mu je kompenzacija u iznosu 3.000 eura, ali on preko rumunskih sudova traži dodatnu odštetu.

Okružni sud u Suceavi je u martu donio odluku kojom se njegov zahtjev odbija, uz obrazloženje da nije bilo ničega nezakonitog u vezi s njegovim hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru u istražnom postupku, iako je kasnije oslobođen. Nakon toga je podnio žalbu Apelacionom sudu u Suceavi. 

Daniela Tarau je u Bukureštu osnovala udruženje da bi žrtvama pravosudnog sistema pomagala da se obavijeste o svojim pravima i zahtijevaju obeštećenje.

Udala se za policajca, diplomirala pravo i završila master studije na Policijskoj akademiji. Zatim je doktorirala na temi uslova u rumunskim zatvorima i želi napisati knjigu o tome. 

Prisjećajući se svojih nevolja, zaključuje da je njen slučaj bio dovoljno beznačajan da propadne kroz pukotine neispravnog sistema – što je za nju lično imalo razorne posljedice.

“To nije bio važan postupak”, kaže ona. “Jedan od onih postupaka koji se vode automatski... ‘Ko je ovo? Niko važan.’”  

Lorelei Mihala je novinarka Rumunske državne televizije. Urednik: Timothy Large. Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkanske stipendije za izvrsnost u novinarstvu, uz podršku Fondacije ERSTE i Fondacija za otvoreno društvo, u saradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom.

Pet hiljada kilometara daleko od Rumunije, na El Hieru, najmanjem od španskih Kanarskih otoka, Kaj Linna se prisjeća 13 godina koje je proveo u zatvoru u Švedskoj zbog optužbe za ubistvo.  

“Bio sam u izolaciji, mnogo mjeseci, mnogo godina”, kaže ovaj pedesetšestogodišnji Šveđanin. “Možete me naljutiti, možete me rastužiti, možete me rasplakati, ali ne možete me slomiti.” 

Stojeći pored napola dovršene kamene kuće na brdu iznad okeana, Linna priča o tome kako je odlučio da novac od odštete, najveće naknade isplaćene za sudsku grešku u historiji Švedske – 1,8 miliona eura – iskoristi da sazida hotel.

Švedski kancelar za pravosuđe je obavijestio BIRN da je u pitanju “prijateljska naknada” kojom je Linna, poslije oslobađanja 2017. godine, obeštećen za vrijeme provedeno iza rešetaka. 

Njegova presuda je poništena i oslobođen je daljeg služenja doživotne kazne nakon što je Anton Berg, producent javne radiostanice u Stockholmu, počeo istraživati njegov slučaj.

“Shvatio sam da nije bilo čvrstih dokaza protiv njega, tragova DNK ili otisaka stopala”, rekao nam je Berg u razgovoru preko Skypea. “Zapravo, niko nije čak ni vidio gospodina Linnu na mjestu zločina.” 

Berg je uspio snimiti izjavu svjedoka koji je rekao da je lažno optužio Linnu za slučaj pljačke koja se završila ubistvom u udaljenom selu Kalamark na sjeveru Švedske. To je bilo dovoljno za ponovno otvaranje postupka pred Vrhovnim sudom.

Dok je bio u zatvoru, Linna je podnio žalbu Evropskom sudu za ljudska prava, ali sud je odgovorio da je ne može prihvatiti.  

Prošle godine se oženio Petrom Wullrich, svojom učiteljicom španskog iz zatvora. Zaljubili su se jedno u drugo dok je još bio u zatvoru. Kada je stvar postala ozbiljna, ona je dala otkaz i počela ga posjećivati kao vjerenica.

Poslije oslobađajuće presude, zajedno su se preselili na El Hierro da započnu novi život.

Linna je rekao da se nada da će Švedska jednog dana ustanoviti pravosudno tijelo kao što je britanska Komisija za reviziju krivičnih postupaka, nadležna za istragu navodnih sudskih grešaka.

Takvo tijelo još ne postoji ni u Rumuniji.

Kaj Linna pored zida kuće koju popravlja na otoku El Hierro u španskim Kanarima, gdje će, novcem koji je dobio kao odštetu za sudsku grešku, otvoriti hotel. Foto: Lorelei Mihala

Najpoznatiji rumunski slučaj pravosudne greške tiče se Marcela Tundree, osuđenog na 25 godina zatvora za silovanje i ubistvo četrnaestogodišnje djevojčice počinjeno 1992. u selu Pojogeni na jugu Rumunije.  

Tundrea je imao 42 godine kada je osuđen. Dvanaest godina kasnije, DNK analiza, koja u vrijeme suđenja nije bila dostupna, pokazala je da on nije ubica. Oslobođen je 2004. godine.

Remus Budai, tužilac u Glavnom tužilaštvu, dobio je zadatak da radi na neriješenom slučaju kada je Tundrea oslobođen.

- U početku sam gajio sumnje, jer nisam vjerovao da naš pravosudni sistem može napraviti tako veliku grešku - kaže on. “Ali bilo je tu stvari koje nisu bile na mjestu.”

Tokom istrage Budai je otkrio nepravilnosti u postupku koje je pripisao Ijonu Dijakonesku (Ionu Diaconescuu), tužiocu koji je vodio slučaj, uključujući i izostavljanje ključnih dokaza i propust da se kao svjedok pozove Georg Avram (Gheorghe), za koga je policija znala da je jedan od posljednjih ljudi koji su djevojku vidjeli živu.

Prema dokumentaciji optužnice u koju je BIRN imao uvid, a koju je pripremilo Glavno tužilaštvo, Budai je zaključio da je Dijakonesku počinio zloupotrebu položaja, što se u ono vrijeme moglo kazniti sa tri godine zatvora. Međutim, protiv Dijakoneskua se ne može pokrenuti postupak jer takvi slučajevi zastarijevaju poslije pet godina.

Dan Antonesku (Antonescu), bivši šef odjeljenja za ubistva u policiji u Bukureštu, izjavio je: “U pitanju je tužilac koji je proračunato izostavio neke od dokaza. Odbio je da provjeri alibi za Tundreu i tu grešku ponovio bar dva, možda i tri puta.”

Godine 2010., Budai je naložio DNK analizu za Avrama. Analiza je dokazala da je on ubica.

Tundrea nije dočekao da Avram bude osuđen. Umro je 2007. od bolesti pluća koju je dobio u zatvoru. Posthumno je oslobođen optužbi.

Neadekvatno zastupanje klijenata od strane nekih pravnika koji pružaju pravnu pomoć u Rumuniji u velikoj mjeri doprinosi greškama suda, tvrde borci za fer suđenje.

- Oni su izuzetno loše pripremljeni - kaže Kristi Danilet, sudija suda u Klužu na zapadu Rumunije.

- Uopće se ne trude i nezainteresovani su za svoje slučajeve, ne čitaju sudske spise, ne razgovaraju s klijentom. Jednostavno se pojave u sudnici i kažu: ‘Odluku prepuštamo sudu - kaže Danilet.

Nikoleta Andrescu, izvršna direktorica Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava u Rumuniji, navodi jedan skorašnji primjer iz sudnice u glavnom gradu.

- Moje kolege su bili prisutni kada je advokat zahtijevao da se jedan od njegovih klijenata oslobodi zato što kod kuće ima maloljetno dijete. Sudija je pitao advokata: "Gospodine, znate li vi uopće za šta se sudi vašem klijentu?" Klijent je bio optužen za zlostavljanje kćerke - kaže Nikoleta.

Prema podacima Ministarstva pravde koje je BIRN zahtijevao, Rumunija je 2017. godine potrošila gotovo osam miliona eura za pružanje pravne pomoći. 

Prema podacima iz studije o korištenju sredstava za pravnu pomoć u različitim evropskim zemljama iz 2010. koju je objavila Skupština Sjeverne Irske, Rumunija je u prosjeku trošila 23 eura po krivičnom postupku, u poređenju sa 1.024 eura u Holandiji i 1.003 eura u Irskoj.

Prema sporazumu sklopljenom između Ministarstva pravde i udruženja advokata, advokati koji rade na pružanju pravne pomoći u krivičnim slučajevima primaju između 30 i 120 eura za svaku osobu koju zastupaju, zavisno od vrste angažmana. Prosječna neto plata u Rumuniji iznosi oko 510 eura mjesečno.

U praksi, mnogi su preopterećeni količinom slučajeva i primorani da preskaču izvjesne detalje, kažu borci za fer suđenje.

Prema podacima Vrhovnog savjeta sudstva, koji nadzire rad pravosudnog sistema, sudije u Visokom kasacionom sudu u prosjeku imaju oko 1.000 slučajeva godišnje.