Sredinom prošle godine cijeli svijet je strepio hoće li se mladi fudbaleri sa Tajlanda i njihov trener uspjeti izvući iz djelimično poplavljene pećine Tam Luang u Čijang Riju gdje su bili zarobljeni više od sedam dana. Nijedan dječak nije znao plivati, početak sezone monsuna se bližio, a tuneli pećine su mračni, vijugavi i blatnjavi, toliko da su i za najiskusnije ronioce izazov. Operacija je uspješno završena, ali akcija se nije odvijala onako kako su to mediji tada prenosili.

Britanski istraživački novinar Lijam Kokrejn (Liam Cochrane) otkrio je nepoznate detalje drame, ali i šta su spasioci slagali cijeli svijet, pa i roditelje dječaka.

Koliko je akcija bila složena, govore i riječi jednog od ronioca u vrijeme pripreme operacije spašavanja. 

- Ako ronimo sada, neki će umrijeti. Ako ronimo kasnije, svi će umrijeti. Samo ćemo pokupiti 13 tijela - rekao je on.

Da bi smirili roditelje, spasioci su im rekli da će dječake obučavati da plivaju, što su prenijeli i svi mediji. Oni koji su bili u pećini, znali su da dječaci koji nikada nisu ronili i plivali prije toga ne mogu tako neiskusni da se provuku kroz blatnjave i mutne tunele. Jedini način bio je da im daju sedative da ih uspavaju i stave maske sa kisikom da bi ih iskusni ronioci izvukli napolje.

Ključno je bilo da maske čvrsto prijanjaju da ne bi spale, zbog čega je postojao problem sa veličinom maski. Iako ih je bilo na desetine, većina je pravljena za odrasle. Samo četiri su bile za djecu, ali pitanje je bilo je li i one odgovaraju za najmlađe dječake.

Problem su bili i sedativi. Da bi uspavali dječake morali su pozvati specijaliste. Izbor je pao na dva iskusna ronioca iz Australije - anesteziologa ljekara Ričarda Harisa Harija (Richard Harris Harry) i njegovog prijatelja ljekara Krega Čalena (Kreg Chalen), penzioniranog veterinara.

Pred ljekarom Harijem, koji inače drži ronilačku obuku za spasilačke timove, bio je delikatan zadatak da odredi količinu lijekova koji dječaci trebaju primiti da bi mogli ostati tri sata uspavani dok ih ne izvuku na površinu. Znajući u kakav se rizik upuštaju, obojica su od tajlandske vlade tražili diplomatski imunitet. Postojala je realna opasnost da neko od dječaka umre, za šta oni nisu željeli snositi odgovornost.

Za ljekara Harija, ključno pitanje je koji koktel lijekova je pravi. Kako ovakva operacija nikada nije bila sprovedena, ni ljekar se nije mogao osloniti na već postojeće preporuke. Odlučio je dječacima dati prvo tabletu anksiolitika Ksanaksa, da ih oslobodi straha, zatim injekciju ketamina u nogu (pet miligrama po kilogramu) da ih uspava. Ketamin djeluje brzo, ali traje samo sat vremena, zbog čega bi im u toku akcije ronioci morali ponovo ubrizgati već spremljene injekcije.

Treći lijek koji su dječaci dobili, također je ubrizgan u nogu i riječ je o atropinu, čija je funkcija da smanji proizvodnju pljuvačke od koje bi se mogli udaviti. Dokotor Hari nije bio siguran hoće li koktel lijekova koji je spremio biti djelotvoran. Kasnije je priznao da je čak u jednom trenutku pomislio da su šanse da uspije nula. Čak i oni optimističniji očekivali su da neće izvući sve dječake, čak procjene su bile da bi pet dječaka moglo da umre.

Kada im je saopćen plan, dječaci u pećini se nisu uplašili niti počeli plakati. Željeli su izaći napolje. Ronioci su im tražili da napišu poruke svojim porodicama, koje će krenuti ka površini prije njih, da bi u slučaju da ne uspiju izaći napolje njihovi roditelji mogli dobiti posljednje riječi svoje djece. Pisma su pisana na posebnoj vrsti vodootpornog papira.

Prvi je ka površini krenuo 14-godišnji Note. Ljekar Park koji je bio sa dječacima u pećini dao mu je tabletu, a ljekar Hari injekciju, dječaku je obučeno zaštitno odijelo i stavljena maska. Spasioci su mu vezali ruke i zatim zavezali konopac iz leđa, da bi se osigurali u slučaju da se dječak probudi nakon prestanka dejstva ketamina i pokuša da se oslobodi. Britanski ronilac Džejson Malison (Jason Mallison) dobrovoljno se javio da povede prvog dječaka. Nakon prolaska kroz mutne kanale, povremeno su nailazili na komore u pećini (baze spasilaca) gdje ih je čekala ekipa da provjeri dječakovo stanje i da mu potrebnu dozu lijekova. Sve je išlo po planu.

Oko 100 ljudi učestvovalo je u akciji. Kada je prvi dječak stigao do površine, uslijedilo je oduševljenje i aplauzi.

Sve je išlo kako treba do četvrtog dječaka, koji je loše reagirao na lijekove, zbog čega je operacija na kratko stopirana. Nakon pola sata i nove doze lijekova i on je bio spreman da krene ka površini.

Drugog dana akcije, na isti način spašena su još četiri dječaka, ali nije bilo tako jednostavno. Jedan od njih počeo je se buditi dok ga je ronilac Džejson Malison vodio ka površini. Uspio je da mu da injekciju ketamina, a dječak se po izalasku na površinu ničega nije sjećao.

Posljednjeg dana akcije, dok su spasioci žurili zbog dolazećih monsunskih kiša, problem je predstavljalo izvlačenje najmanjeg dječaka, jer nije postojala maska njegove veličine. Pronađena je jedna za koju niko nije bio siguran hoće li odgovarati, ali spasioci su morali riskirati i probati. 

Srećom, i on je izašao na površinu živ, pa laž rečena roditeljima i cijelom svijetu, sada više nije ni bitna.