Godine 1922. (1340. po Islamskom kalendaru) konačno su - nakon više vijekova - razdvojeni sultanat i kalifat. Sultanat je u jeku Ataturkovih reformi ukinut već u novembru iste godine, a kalifat je zadržao vjersku funkciju, ali u bitno promijenjenim okolnostima - kalif je bio sada potčinjen državi.
Čast da bude „posljednji kalif“ islamskog svijeta pripala je Abdulmedžidu II, bratu od strica nasilno zbačenog Mehmeda VI, posljednjeg turskog sultana. Abdulmedžid je od svoje osme godine - po dobrim običajima turskog dvora držan u Kavezu u haremu, zatvoru za (preko) brojne osmanske prinčeve. Ali, ni kalifat neće dugo nadživjeti sultanat, niti će se kalif Abdulmedžid II dugo zadržati na vjerskom prijestolu. Trećeg maja 1924. godine, Velika turska nacionalna skupština donijela je pomenuti zakon po kome je i kalifat postao - suvišan.
Pa ipak, ovo kratko razdoblje od svega dvije godine 1922. - 1924., bilo je i najburniije razdoblje u životu posljednjeg kalifa i talentiranog slikara, Abdulmedžida II. On će, i nakon ukidanja monarhije i uspostavljanja republike, nastaviti da vodi stari dvorski ceremonijal sa živim diplomatskim kontaktima, blistavom reprezentacijom, uz prisustvo brojnih članova stare dinastije.
Podozrivi Kemal Ataturk, veliki vojskovođa i reformator, prvi predsjednik Turske republike, uspostavljene 1922., jasno je uvidio opasnost i za ispražnjenu državnu blagajnu, ali i državno ustrojstvo mlade republike. Na svojoj predizbornoj turneji po zemlji, u cilju organiziranja Narodne stranke, Ataturk je nedvosmisleno kazao da Turci sada i ubuduće moraju prevashodno brinuti o sebi i svojim interesima a ne trčati za nekim fantastičnim sjenama i utopijama i za volju jednog kalifa i njegovog blagoslova ostavljati svoje kosti u pustinjama Arabije i Afrike, kao što su to činili ranije.
„Kalifat (Hilafet) bi imao smisla i opravdanja samo tada kada bi većina muslimanskih naroda bila potpuno slobodna i nezavisna, pa se sporazumjela da osnuje jedan zajednički koncil koji će odlučivati o zajedničkim vjerskim pitanjima, te da imenuje jednog Kalifa (Halifu) i njegove potrebne organe koji će imati i snage i moći da sprovode odluke koncila i pribavljaju im respekta u svim islamskim zemljama. Inače, pojedine islamske države nisu ni pozvane ni nadležne da samovoljno postavljaju Kalifa na čelo muslimana koji nemaju svoje slobodne države“. Kalifat bez toga i bez jedne univerzalne vlasti, Kemal je smatrao smiješnom i nemogućom utopijom.
Ali, ni jasno upozorenje sa „najvišeg mjesta“ nije utjecalo na nesuđenog sultana i „posljednjeg kalifa“ da obuzda svoje nerealne ambicije, smanji trošove ceremonijala i reprezentacije. Preko svog sekretara, obratio se jednim pismom Ankari u kojem se tuži što zvanična lica i viši državni funkcioneri izbjegavaju kontakt s njim dok njegova blagajna ne može da pokrije trošove kalifata. Njegove žalopojke stigle su i do predsjednika Ataturka koji se tada nalazio na vojnim manevrima u Smirni.
U pismu Ismet Paši „Otac Turske“ nije bio sentimentalan:
„Kalifa je sam kriv za to. On vodi luksuz i ceremonijal kakav dolikuje samo carskim dvorima i podržava veze sa inostranim ambasadorima. Halifa i cijeli svijet treba da osjete i razumiju da je to mjesto i vjerski i politički suvišno, i da je to za nas isto što i svaka historijska relikvija. Tražiti da ga posjećuju zvanični predstavnici Republike i obraćati se na ove, preko svog sekretara a ne izravno, znači zauzimati ravan položaj sa šefom države, što nije dopustivo. Kalifat ne može imati svoje posebne blagajne niti njegove prinadležnosti smiju biti veće od predsjedništva Republike. Čujem da se iznose stvari iz carskih dvora u Carigradu i prodaju po čaršiji. Carski dvori su narodna imovina i vlast je dužna da popiše cijeli inventar koji se nalazi u njima. Kadar osoblja u Kalifatu treba svesti na minimum. Francuska Republika ni danas nakon 100 godina svog opstanka, ne dopušta boravak bivšoj francuskoj dinastiji u francuskoj domovini. Prema tome ni Turska Republika ne smije biti tolerantnija prema ljudima koji priželjkuju restauraciju monarhije“.
Kemal Ataturk nije se zaustavio na „konstruktivnoj kritici“. Nakon završenih manevara, u dogovoru sa drugim dužnosnicima, inicirao je ukidanje kalifata. Na dan 1. marta 1924. godine, čim je otvorena nova sesija Velike Narodne Skupštine, 50 narodnih zastupnika podnijeli su prijedlog:
1. Za odbranu Republike o ukidanju Kalifata i izgonu svih članova dinastije;
2. O ukidanju Ministarstva vjera i rastavi vjere od države;
3. Za unifikaciju cjelokupne nastave u zemlji u nacionalnom duhu i prenošenje cijele nadležnosti u pitanjima prosvjete na Ministarstvo prosvjete.
Dva dana kasnije, u Skupštini je usvojen i Zakon po kome je kalifat postao suvišan. Ukinuto je i zvanje kalifa a više od 140 članova osmanske dinastije protjerano je iz zemlje. Istovremeno, gradonačelnik Istanbula obavijestio je Abdulmedžida da mora što prije napustiti Tursku.
Ipak, nije sve išlo po predviđenoj proceduri.
Kada su vojnici upali u rezidenciju kalifa, zatekli su Abdulmedžida kako čita Kur'an prema jednom, odnosno Montenja prema drugom svjedočanstvu. Nije pružao gotovo nikakav otpor - napomenuo je da bi samo želio da ponese svoj pribor za slikanje. Vojnici su ipak okružili dvorac i presjekli telefonske žice ali se vijest od svrgavanju kalifa i njegovom progonstvu brzo prenijela muslimanskim svijetom.
O ostalim zbivanjima i dešavanjima tog - za mnoge „pravovjerne“ zlokobnog petka - saznalo se znatno kasnije.
Kalifa su iz dvorca izveli prije zore na sporedna vrata a potom ga, sa dvije žene, sinom i kćerkom - sa uperenim puškama (po jednima) odveli na manju željezničku stanicu Čataldžiju. Ozbiljnijeg otpora nije bilo, osim što je kalifova kćerka Durušehvar viknula kako ne želi takvu „zapadnjačku slobodu“. Šef stanice igrom slučaja bio je Jevrejin i kada je saznao ko su ovim putnici, skuhao im je čaj i rasplakao se kada mu se kalif zahvalio, rekavši da Jevreji duguju veliku zahvalnost kalifima koji su ih otvorenih ruku prihvatili, kada su ih španske vlasti 1492. godine protjerale iz Granade.
Nakon kraćeg zadržavanja u stanici, tog dana, uz kalifa, iz Istanbula protjerano je i 36 prinčeva, 48 princeza i 60 djece.
Posljednji islamski kalif za svoje prebivalište izabrao je ljetovališta francuske rivijere, uživajući do kraja života u mediteranskom pejzažu i zasluženoj penziji. Često se mogao vidjeti kako neprimjetno hvata skice mediteranskog krajolika ili šeta promenadom, sa neizbježnim suncobranom.
Umro je u avgustu 1944. godine u svom otmjenom domu u 16. arondismanu, na Bulevaru Suše, u komšiluku vojvode i vojvotkinje od Vindzora, dva dana prije nego što će Pariz biti oslobođen. Njegovi posmrtni ostaci prenijeti su deset godina kasnije u sveto mjesto islama - Medinu.
Ukidanjem kalifata Turska se oslobodila i jednog teškog balasta iz vremena osmanlijske imperije. Sada su zaživjele svjetovne institucije, sprovedene teške i bolne reforme - odvojena je džamija od države, ukinuto Ministarstvo vjera. Turska je od teokratske monarhije postala laička republika, fes je ustupio mjesto kačketu, arabica latinici, šerijatski sudovi redovnim.
Četvrtog marta 1924. godine, posljednji kalif sa pozajmicom od dvije hiljade američkih dolara - iz turske državne blagajne - Orijent expresom otpremljen je Švicarsku.
Kratkotrajna konfuzija u pokušaju izbora novog kalifa, za koga su predlagani padišah Afganistana i imam Jemena - nije dala značajnije rezultate. U martu 1925. godine, uslijedio je novi udar na kalifat - zakonom je zabranjeno i ispoljavanje podrške kalifatu a septembra 1925. godine, poslije ustanka kurdskih plemena djelimično podstaknutog od pristalica kalifata, raspušteni su brojni derviški redovi, bratstva i sekte.
