Prije 80 godina, 14. juna 1940., u koncentracioni logor u Aušvic je dopremljeno prvih 728 zatvorenika. U početku su to bili poljski pripadnici pokreta otpora. Od 1942. je logor pretvoren u tvornicu holokausta.

 - Moja voljena Halusia, od 14.6. se nalazim u koncentracijskom logoru Aušvic, zdrav sam i dobro se osjećam - napisao je 1940. Tadeuš Korczovski (Tadeusz Korczowski), zatvorenik broj 373 svojoj vjerenici. Pisma je kontrolirala uprava logora. Ovaj 26-godišnjak, je samo mogao pisati kako je "vrijeme u Aušvicu ugodno". Između redova je uspio još dojaviti da će on po svoj prilici "ostati malo duže" u logoru.

Korczovski i Pogonovski su bili među prvim zatvorenicima koncentracionog logora Aušvic, koji je u proljeće 1940. bio osnovan na području nekadašnje kasarne poljske vojske. Zapovjedniku SS snaga Hajnrih Himleru (Heinrich Himmler) se kasarna činila pogodnom za koncentracioni logor jer je prometno bila dobro povezana s ostatkom zemlje.

Ubijanja i deportacije

Poljski zatvorenici su bili žrtve njemačke okupacijske politike koja je imala za cilj uništenje poljske intelektualne elite. Nakon što su njemačke trupe upale 1.9.1939. u Poljsku, zapadni dio zemlje je pripojen njemačkom Rajhu (Reich). U okviru tzv. "Intelligenzaktion" je do ljeta 1940. ubijeno 50 000 Poljaka, a još toliko ih je deportirano u logore.

Na poljskim područjima koja su stajala pod njemačkom civilnom upravom u sličnoj akciji koja se nazivala "Izvanredna akcija uspostavljanja mira" provođena je slična praksa, deportacije, racije i masovna ubojstva su bila dio svakodnevnice. Između 1939. i 1945. je oko 140 000 Poljaka deportirano u Aušvic, polovica njih logor nije preživjela.

- Cilj je bio da Poljska kao država nestane s lica zemlje. Narod je trebao zaglupiti i Nijemcima služiti kao radno roblje - kaže povjesničar Jochen Boler (Böhler) sa Sveučilišta u Jeni. Posebno je važno njemačkim okupatorima pritom bilo uništiti inteligenciju koja je bila organizirala otpor. - Poljski pokret otpora je - što je nevjerojatno - na okupiranim područjima uspostavio paralelnu podzemnu državu, sa školama, sveučilištima, čak s vojskom. To je jedinstven slučaj u europskoj povijesti -  objašnjava Boler u razgovoru za DW.

Kao svoj važan zadatak ta tajna država je vidjela u tome da upozori svijet na nacističke zločine, prije svega na ubijanje židova. 

- Tragika poljskih ilegalaca je da njihovi izvještaji nisu naišli ni na kakav odjek -  napominje Boler.

Već 1940. je Vitold Pilecki (Witold Pilecki), oficir poljske ilegalne vojske, saveznicima dostavio izvještaje o tome što se događa u Aušvicu. On je dobrovoljno otišao u logor kako bi o tome mogao izvještavati - to je jedini takav poznat slučaj. No njegovi su izvještaji ostali bez reakcije. Jednako kao što reakcije nije bilo ni na "Izvještaj svijetu" Jana Karskog.

Ovaj kurir poljske ilegalne armije je 1943. informirao američkog predsjednika Franklina D. Ruzvelta (Roosevelt) u masovnim depotracijama židova u plinske komore u Aušvicu. 

- Ja sam želio spasiti milione, a na kraju nisam uspio spasiti nikoga", ogorčeno je konstatirao Karski nakon rata. U više navrata on je Zapadu predbacio "ravnodušnost naspram holokausta".

Zaboravljene poljske žrtve

Mada je bila "jedinstvena u europskoj povijesti", poljska ilegalna država je "izvan Poljske gotovo nepoznata", kaže povjesničar Jochen Boler. 

Pažnja se uglavnom koncentrira na holokaust i politiku uništenja europskih židova. Od 3,5 miliona poljskih židova je u holokaustu ubijeno njih više od 90 posto. No da je osim toga ubijeno i 3,5, milijuna nežidovskih Poljaka, to se u Njemačkoj "sasvim zanemaruje", kaže on.

Spomen-područje Aušvic - Birkenau (Auschwitz-Birkenau) želi sjećanje i na te žrtve očuvati. 

Od 728 prvih zatvorenika je 325 preživjelo logor. Pojedinačne sudbine svih logoraša se u okviru dokumentacijskog centra pomno rekonstruiraju na osnovi malog broja dokumenata koji su sačuvani - većinom od strane rodbine žrtava. 

SS je naime veći dio logorske dokumentacije uništio, kako bi prikrio tragove zločina. 

- Mi još istražujemo pojedinačne sudbine. Jer velika priča o Aušvicu se u stvari sastoji od 1,3 miliona osobnih priča i osobnih sudbina žrtava - kaže Pjotr Civinsk (Piotr Cywinski), direktor spomen-područja. Te su sudbine jače od pukih statističkih brojki. Na osnovi njih se želi svijetu ispričati priča o tvornici smrti u Aušvicu.