Nakon više od 20 godina života u Rusiji, inostranu dopisnicu i novinarku BBC-a Sarah Rejnsford (Rainsford) vlasti u Rusiji su proglasile prijetnjom nacionalnoj sigurnosti i protjerale je iz zemlje.

Njenu potresnu ispovijest prenosimo u cijelosti.

-Ovo pišem usred noći za svojim kuhinjskim stolom u Moskvi, gledajući prema prigušenim crvenim zvijezdama i zlatnim kupolama Kremlja. Ali dok vi ovo budete čitali, ja ću već putovati nazad u Englesku, jer sam protjerana iz Rusije zato što sam proglašena prijetnjom nacionalnoj sigurnosti.

Nakon više od 20 godina izvještavanja iz Moskve, još uvijek ne mogu vjerovati da se ovo dešava.

Počela sam sumnjati još prije godinu dana kada mi je rusko ministarstvo vanjskih poslova počelo izdavati kratkoročne vize. Čak bi i one bile odobrene u zadnji čas. U jednom trenutku mi je rečeno da sam dobila posljednju vizu prije nego što je službenica počela tvrditi da je pogriješila.

Ali 10. avgusta su me odveli na pasošku kontrolu na moskovskom aerodromu Šeremetjevo i rekli mi da mi je Savezna sigurnosna služba zabranila ulazak u Rusiju.

Policajac koji je čitao naređenje imao je sve podatke, ali nije dao nikakvo objašnjenje.

"Sarah Elizabet" - nastavio je koristiti moje srednje ime - "Odbijaju vam ulazak u Rusku Federaciju - na neodređeno vrijeme. Ovo je radi zaštite sigurnosti Rusije", pojasnio je, a zatim rekao da sam deportirana.

Rekla sam mu da sam novinar: "Izgledam li kao prijetnja?"

"Mi smo samo implementatori", ponovio je graničar više puta. "Pitajte Saveznu sigurnosnu službu."

Odgovor Moskve na sankcije Velike Britanije

U Moskvu sam tog jutra doletjela iz Bjelorusije, gdje sam izvještavala o gušenju masovnih protesta protiv Aleksandra Lukašenka.

Bliski saveznik Vladimira Putina vodio je njegov godišnji "razgovor" sa novinarima i iskoristila sam priliku da ga upitam kako može ostati na mjestu predsjednika nakon mučenja i zatvaranja mirnih demonstranata. Prvo me je napao kao zapadnog propagandistu, zatim su me njegove odane pristalice okružile, uživo na bjeloruskoj televiziji.

Te noći, dok smo uređivali izmjene u našem izvještaju, Ministarstvo vanjskih poslova u Rusiji najavilo je nove sankcije protiv Velike Britanije: grupa neimenovanih britanskih građana optužena je za uključivanje u "antiruske aktivnosti".

To je bio odgođeni odgovor Moskve na sankcije Velike Britanije zbog kršenja ljudskih prava u Čečeniji i korupcije na visokom nivou. S obzirom da mi je posljednja viza u pasošu bila blizu isteka, osjećala sam se nervozno.

Nekoliko sati kasnije, moje kolege su prošle granicu u Moskvi kao i obično, ali ja sam zaustavljena. Na kraju sam ostavljena da slobodno lutam po aerodromu u dijelu za odlaske, iako bez pasoša, dok su drugi grčevito pregovarali o zaustavljanju moje deportacije.

Bila sam sigurna da neće uspjeti: naredba protiv mene došla je od moćnog FSB -a.

Zato sam potpisala obrazac u kojem je pisalo da razumijem da ću prekršiti zakon ako ponovo uđem u Rusiju. Protestovala sam, ali nisam imala izbora. U jednom trenutku sam sjela na slomljenu aerodromsku klupu i snimila svoja osjećanja, plačući u kameru.

Odjednom, 12 sati nakon slijetanja, dobila sam poziv u kojem mi je rečeno da mogu prijeći granicu - samo jednom, da spakiram svoj život u Moskvi. Moje protjerivanje znači prekid višegodišnjih veza ovdje.

Rusija je bila glavni dio mog života otkad sam otputovala u Moskvu sa 18 godina, nakon raspada SSSR -a. Iz prve ruke sam bila svjedok haosa: beskrajnih redova i nestašica, čak i ratova. Sredinom devedesetih, kao student, proživjela sam gangsterske dane u Sankt Peterburgu, kada su u baru u kojem sam radila muškarci predavali oružje na vratima. Bile su to teške godine za mnoge Ruse, ali to je bilo i vrijeme novih i uzbudljivih sloboda.

Crna lista medija

Onda je došao Vladimir Putin.

Od njegovog izbora prije 20 godina izvještavala sam iz Moskve - zacrtavajući polagano umanjivanje tih sloboda, sve veće potiskivanje neslaganja dok gospodin Putin manevrira da zadrži vlast. Pritisak na aktiviste, kritičare, a sada i novinare pojačao se u posljednjih godinu dana, otkad se otrovao opozicioni političar Aleksej Navaljni. Uoči izbora za parlament sljedećeg mjeseca, to se još povećalo.

Nervozni nakon prošlogodišnjih velikih protesta u Bjelorusiji zbog namještenog glasanja, čini se da je Kremlj ovdje spreman ugušiti kritičke glasove; svaki nagovještaj prave konkurencije. Ušutivanje slobodne štampe je ključno za to.

U sedmici kada sam saznala da sam primorana da napustim Rusiju, najveći nezavisni kanal u zemlji označen je kao "strani agent".

Dozhd TV se pridružio sve većoj crnoj listi medija koji moraju objaviti svoj "neprijateljski" status svaki put kada objave bilo koju vijest, ili se u suprotnom suočavaju sa osuđujućim kaznama i krivičnim gonjenjem.

"Ovaj status stranog agenta znači da smo državni neprijatelji", rekao mi je Tikhon Dzyadko na setu vijesti. Pretplate su se povećale, a ne smanjile, nakon imenovanja, a glavni urednik mi je rekao da su neki iz njegovog tima ponosni na oznaku kao oznaku kvalitete.

Ali gospodin Dzyadko kaže da je posljednji zaokret protiv štampe zabrinjavajući.

-Kao da [kažu] da nam ovdje više ne trebaju ti aktivisti za ljudska prava ili nezavisni mediji. To je jako loše i moglo bi postati mnogo gore - u bilo kojem trenutku."

Kad su me pozvali u Ministarstvo vanjskih poslova u Moskvi, insistirali su da moje isključenje nije ništa lično. Zvanično, to nazivaju odmazdom za novinara novinske agencije Tass koji nije dobio dopuštenje da ostane u Velikoj Britaniji.

Ali to je bilo prije dvije godine i u to vrijeme uopšte nije bilo frke oko toga.

Viši zvaničnici tvrde da ne znaju za moj status kao "prijetnje" - čak i kad znam da su vidjeli obrazac koji sam potpisala. Za sada odbijaju potvrditi jedan izvor koji kaže da sam i ja bila na listi sankcija. Mnogi ljudi koje sam intervjuisala u prošlosti napustili su Rusiju radi sigurnosti. Drugi priznaju da imaju plan bijega, gdje da pobjegnu.

Ni na trenutak nisam pomislila da ću im se pridružiti izvana. Odlazim sa etiketama "anti-ruska" i "sigurnosna prijetnja" koje mi odzvanjaju u ušima.

Ali pokušavam ugušiti tu buku.

Otkad je moje protjerivanje postalo javno, nepoznati ljudi mi se izvinjavaju zbog onoga što se dogodilo. Neki čak kažu da se stide svoje vlade. Razmišljam o dobroti i toplini Rusa, jer pada kiša i skoro je vrijeme za polazak. Možda zauvijek. Nadam se da nije.