U 84. godini preminula je Medlin Olbrajt (Madeleine Albright), prva žena državna sekretarica SAD-a, koja je pomogla u upravljanju zapadnom vanjskom politikom nakon Hladnog rata. 

Medlin Olbrajt rođena je kao Marija Jana Korbelova, u Pragu, 15. maja 1937. Ime je dobila po tetki, ali ono se nije dugo zadržalo, jer ju je baka prozvala Madlen, da bi je svi, dok je bila mala, zvali Madlenka. Tek nekoliko sedmica mala Madlenka provela je u Pragu, da bi krenula na svoje prvo putovanje, kojih će kasnije, u karijeri u kojoj će dostići dotad neslućene visine za jednu ženu – prva dama šefica State Departmenta u historiji SAD – biti mnogo.

Njen otac, Josef Korbel, bio je ataše za štampu pri ambasadi Čehoslovačke u Beogradu, pa je prvu godinu života, u praskozorje Drugog svetskog rata, Marija Jana provela u glavnom gradu Jugoslavije. Roditelji Madlenke Korbelove bili su opčinjeni Beogradom i trudili su se da što prije nauče srpski jezik, kako bi mogli da razgovaraju sa domaćinima. Josef Korbel bio je veliki pristalica jugoslovenske demokratske opozicije, koja se suprotstavljala monarhistima.

Josef Korbel i njegova supruga, Ana Špigelova, često su se spuštali među narod. Josef je, prisjeća se Medlin Olbrajt u svojoj autobiografiji “Praško proleće – lična priča o sjećanju i ratu 1937-1948″, iz prve ruke spoznao etnička rivalstva koja će, kako kaže, ponovo izaći na vidjelo u sukobima na Balkanu devedesetih. Tih godina u Beogradu, Josef i Ana najviše su se družili sa Vladimirom Ribnikarom, izdavačem “Politike”, čija je supruga Jara bila Čehinja.

Odlazak u Prag

Krajem decembra 1938, Josef Korbel opozvan je s dužnosti u Beogradu. Diplomatski život morao je da zamjeni kancelarijskim, u Pragu, ali je svjestan situacije sa Njemcima, znao da se dohvati Londona, i ponovo se obratio svojim beogradskim prijateljima. Preko njih – najvjerovatnije uz obilatu pomoć Vladimira Ribnikara – čitava porodica dobila je vize, i to na osnovu potvrde koja je stigla iz Srbije: da je Josef Korbel dopisnik ne jednog, već dva jugoslovenska časopisa, i da je dobio specijalni zadatak, da izvještava iz Ujedinjenog Kraljevstva.

Već 25. marta 1939, deset dana po nacističkoj okupaciji Češke, čitava porodica okupila se, sa samo dva natrpana kofera, na željezničkoj stanici u Pragu odakle su preko Slovačke i Mađarske stigli do granice Jugoslavije. Tu već nije bilo razloga za strepnju: Jugosloveni su Korbela dočekali kao prijatelja, i nisu pravili problem porodici koja se vozom dokopala Grčke, odakle su se brodom prebacili u Englesku.

Josef Korbel, stoji u “Praškom proljeću”, sve vrijeme je održavao bliske veze sa svojim srpskim prijateljima. Uz njihovu pomoć iz Čehoslovačke su, preko Beograda, prebacivane tajne depeše – sve ostale komunikacije bile su u prekidu ili strogo kontrolisane od strane nacista – a herojski posao za porobljeni češki narod često su obavljali obični ljudi iz Jugoslavije, poput radnika na železnici.

London i povratak u Beograd

U Londonu, gdje će joj se roditi mlađa sestra Kati, Marija Jana krenula je u školu. A otac Josef imao je mnogo ozbiljniji posao: kao nekada blizak saradnik pokojnog Tomaša Masarika i još bliži saradnik njegovog sina Jana, sa dobrim vezama sa predsednikom Čehoslovačke Edvardom Benešaom, Josefu je pripao zadatak da organizuje radio-program koji bi se, posredstvom BBC-a, emitovao širom porobljene Evrope. Program je emitovan na poljskom, češkom i srpskom jeziku, a Korbel je bio urednik za češki i, kao tečan govornik srpsko-hrvatskog i poznavalac jugoslovenske kulture, srpski jezik.

Čitav rat porodica je provela u Engleskoj – Madlen je išla u školu i, kako sama kaže, postala prava Engleskinja. Osim bombardovanja, kada je jedini spas bio u metrou ili skloništima, većih problema nije bilo. Pa ipak, i Josef Korbel i Ana Špigelova patili su za Čehoslovačkom i jedva čekali oslobođenje. Među prvima su se, kada je Crvena armija pobjedonosno ušetala u Prag – mada će Medlin Olbrajt u knjizi podsjetiti da to nije išlo bez “zločina i silovanja” – vratili u svoju zemlju.

Josef Korbel radio je u Ministarstvu spoljnih poslova, ali je logično bilo da, sada kao diplomata na glasu, postane ambasador. Ponovo u Beogradu, ovog puta daleko od onog grada koji je familija napustila u poznu 1938.

Grad je bio, sjeća se Medlin Olbrajt, gotovo ravnjen sa zemljom, bilo od nacističkog ili savezničkog bombardovanja. Više od deset posto populacije je stradalo u obračunima sa Njemcima. Ili u međusobnim obračunima. Svi su se, govori ona, oblačili vrlo skromno i prionuli na posao nove izgradnje zemlje.

Prije nego što je napustio Prag, Josef Korbel dobio je instrukcije od Beneša, koji ga je zamolio da se što češće vraća u Prag. “Nemoj ništa da mi pišeš, Sovjeti se svega dokopaju”, kazao je Beneš svom ambasadoru. “Ako imaš nešto važno o Jugoslaviji da mi kažeš, dođi i reci mi to lično”.

„Tito, Tito, ljubičice bela“

Beneš nije volio Josipa Broza Tita. Smatrao je da je Tito od sebe napravio legendu samo da bi što lakše vladao državom. Od slovenačkih do dalmatinskih gradova, svi su mu pjevali pesme i gradovi su se nazivali po njemu. Olbrajtova se sjećala rečenice “Mi smo Titovi, Tito je naš”. Sjećala se i svoje omiljene dječje pjesmice, koju je često znala da recituje, na tečnom srpskohrvatskom: “Tito, Tito, ljubičice bela”.

I samo predavanje akreditiva Josipu Brozu nije prošlo bez anegdote. Dok je čekao da ga Tito primi, na Josefa Korbela naletio je Titov pas Tigar i skoro ga oborio na zemlju. Tito je bio mnogo niži nego što je izgledao na fotografijama, ali impresivan u vojničkoj uniformi i dubokim čizmama. Josef Korbel i Tito često su razgovarali – i o svjetskim pitanjima.

“Diktator”, kako ga nazivala Medlin Olbrajt, jednom je prilikom pozvao Josefa Korbela na kuglanje. Josef je uzeo kuglu lijevom rukom, a Tito je počeo da aplaudira i da se smeje. “Rođen si kao ljevičar”, kazao je Tito. A onda je Josef bacio kuglu, koja je krenula udesno. “… Ali skrećeš. To mi je sumnjivo”, dodao je Broz.

Život na Bulevaru

Kao dijete ambasadora, Medlin Olbrajt živjela je u prostranoj kući, na Bulevaru kralja Aleksandra, svega nekoliko stotina metara od Narodne skupštine Srbije. Živjeli su u trospratnici – samo u prizemlju bile su službene prostorije – i imali batlera, šofera, kuhara i nekoliko kućnih pomoćnica. Na zabavama koje je ambasada priređivala, Medlin Olbrajt bila je redovno prisutna, obučena u slovačku narodnu nošnju koju i dalje čuva.

Josef Korbel bio je veoma zainteresovan za jugoslovenske narode – cinici bi rekli da ni nju to nije napustilo, decenijama kasnije. Tjerao je sagovornike da mu se poveravaju, pa je tako saznao sve o ožiljcima iz rata. Znao je, pisala Medlin Olbrajt, da Srbi ne mogu da zaborave “ratne masakre koje su počinili Hrvati” i da “strahuju od erozije nacionalnog identiteta u velikoj zemlji”. Hrvati, s druge strane, nisu željeli Jugoslaviju, već sopstvenu zemlju, slično su mislili i mnogi Slovenci.

- Moj je otac razvio veliku ljubav prema Srbima i drugim Jugoslovenima, ali je očajavao zbog njihove nemogućnosti da žive zajedno - piše ona u “Praškom proljeću”.

Josef Korbel ostao je, ipak, bez mnogo prijatelja. Većina je bila prestrašena – nova komunistička vlast stavila je sve pod šapu, pa mnogi nisu željeli ni da se pojavljuju sa diplomatama. Jedan prijatelj povjerio se Korbelu da je prestao da ga posećuje jer su mu tražili da špijunira čehoslovačkog ambasadora. Neki drugi poznanici, poput Ribnikara, bili su partizani, pa ni s njima više nije bilo toliko čestih večera.

Ne bi li zaštitili kćerku od “otrovnih političkih intriga”, roditelji Madlen Korbelove zamolili su Blanku, dvadesetogodišnju djevojku iz Praga, da živi sa njima u Beogradu, i da brine o Madlenki i o maloj Kati. U slobodno vreme, porodica je najčešće odlazila “tatrom”, crnim automobilom čehoslovačke proizvodnje, na Avalu, gdje se žena koja će predvoditi bombardovanje Beograda tačno pola vijeka kasnije, tih dana bezbrižno savladavala stepenice čuvenog spomenika Neznanom junaku.

Dok je sjedila za ručkom sa još dve žene ambasadora, otvorila su se vrata i ušao je jedan jugoslovenski vojnik. Marširao je, noseći na srebrnom poslužavniku kutiju u crvenom somotu. U njoj je bio prsten, sa utisnutim datumom rođenja majke Madlen Olbrajt, i četrnaest dijamanata. Porodica je ovaj prsten zvala “Titov prsten”, a kada ga je Josef Korbel prvi put vidio, namrštio se: “Pitam se čiji su prst morali da odsjeku sa tim prstenom”.

Prsten je, pred smrt, Medlin Olbrajt dobila na poklon. Nosila ga je 1980. u Beogradu. Bila je na Titovoj sahrani.

Nije tu prestala veza sa Titom. Dok su se u Čehoslovačkoj lomila koplja za i protiv komunista, porodica ambasadora Korbela provodila je odmor u Sloveniji, na Bledu, zajedno sa Brozom i njegovim saradnicima. Korbel je ubjeđivao Tita da prihvati američku pomoć i da pošalje delegaciju na konferenciju u Parizu, gdje se rapravljalo o Maršalovom planu. Tito je prvo pristao, ali potom povukao odluku. Madlenka nikada nije saznala zašto, mada u knjizi pretpostavlja da je posrijedi bio veliki pritisak Moskve.

Njen boravak u Beogradu, sjeća se, bio je velika avantura, mada se ponekad osjećala usamljenom. 

Pa ipak, ne može se reći da nije imala prijatelje među Jugoslovenima. Najbliži prijatelji – koji su zamijenili Ribnikare – bili su porodica Janković. Glava porodice bio je, koliko se Olbrajtova sjeća, Pavle Janković novinar predratne agencije “Avala”, “Politike” i pariskog “Monda”, koji je često razgovarao sa Korbelom o svemu što se događa u Beogradu. Sa njima i njihovim sinom “Nidžom” (Nikola), petogodišnjim najboljm drugarom njene sestre Kati, porodica se često šetala Kalemegdanom.

Politika

Već sa deset godina, počela je da razmišlja o politici. Sovjetski sistem, ubjeđivao ju je otac, imao je velike nedostatke, i nije bio put kojim treba da krenu ni Čehoslovačka ni Jugoslavija. Olbrajtova se sjećala da su komunisti, za razliku od onih demokrata sa kojima je razgovarao prije rata, na njegovog oca ostavljali gorak utisak. Plašio se da će u Jugoslaviji nadvladati staljinisti, gnušao se “diktature proletarijata” koju su tada zagovarali partizanski jastrebovi u Beogradu, dok je “inteligencija” ćutala, jer je – morala da ćuti. Sve to, ne krije ona, uticalo je dosta i na nju.

Kada je februara 1948. u ambasadu Čehoslovačke u Beogradu stigla vest da je Klement Gotvald preuzeo vlast i pučem otjerao građansku opciju iz centara odlučivanja u Pragu, porodica Korbel shvatila je da je vrijeme da se ponovo krene na put. Madlin je već tada u Beograd dolazila samo tokom raspusta – bila je u školi u Švajcarskoj, i tek poslije nekoliko dana saznala je da je Josef Korbel tražio politički azil od Velike Britanije. Nije htio da radi za komuniste, niti da bude dio njihove diplomatske mreže, iako je Gotvald bio veoma raspoložen da nastavi saradnju sa njim.

Dok su komunisti proslavljali pobjedu u Pragu, Beograd se spremao za “historijsko ne” Staljinu. A u tom “ne” stradaće i neki od bliskih prijatelja Josefa i Ane Korbel. Jedan od njih bio je Andrija Hebrang. Ana Korbelova želela je da se, prije puta za London, oprosti sa njim, ali je u njegovom domu zatekla samo preplašenu kućnu pomoćnicu. Ova je promucala da je čitava porodica uhapšena, jer je “Tito pomislio da će ga Sovjeti zamijeniti Hebrangom”.

Korbelovi su ubrzo ponovo bili u izgnanstvu. Ovog puta, Medlin Olbrajt neće se dugo vratiti u Beograd.

Povratak u Srbiju

Pred Spoljno-političkim odborom Predstavničkim domom kongresa, Olbrajtova je zajedno sa najvećim zagovornicima državnosti Kosova, predsjednikom tog doma Eliotom Engelom i profesorom Univerziteta “Džon Hopkins” Danijelom Serverom još jednom pozvala Srbiju i  da prizna Kosovo.

„Odvratni Srbi“, riječi su kojima je Medlin Olbrajt počastila aktiviste češkog udruženja “Praško proljeće”, kada su joj oni pokazali fotografiju na kojoj se nalaze žrtve NATO bombardovanja Srbije 1999.

- Moramo da shvatimo da u Srbiji ima snaga koje žele bolje odnose sa SAD. Nije sve u Srbiji negativno. Oni žele da budu tretirani na drugačiji način, a mi imamo ekonomske i diplomatske instrumente da na to utičemo - rekla je Olbrajt.

Ključnu ulogu imala je u Mirovnim pregovorima u Rambujeu o Kosovu 1999. godine. 

BiH

- U Jugoslaviji, Bosni i na Kosovu dogodilo se da je umrlo mnogo ljudi i moram da kažem da je to bila tragedija, kao i da smo dugo pokušavali da pronađemo diplomatsko rešenje. Mi nismo hteli da koristimo bombe, ali stvarno tamo su Srbi na Kosovu ubijali ljude. Koliko puta smo vodili diplomatske pregovore, dali smo sve od sebe, ali Srbi su ubijali ljude samo što su bili muslimani - rekla je Olbrajtova.

Olbrajt će itekako dugo pamtiti Bosanci i Hercegovci. Zbog njenih izuzetnih zasluga u pružanju podrške u borbi za odbranu Sarajeva i naše zemlje te razvijanju odnosa među ljudima različitih nacija, vjera i kultura, proglašena je 2008. godine počasnom građankom Sarajeva.

Njena nepokolebljiva podrška Bosni dovela ju je u Sarajevo još u proljeće 1994. u svojstvu prvog člana Klintonovog kabineta koji je posjetio opkoljenu bh. prijestolnicu.

Tada je, parafrazirajući predsjednika Džona Kenedija u podijeljenom Berlinu 1961., izjavila: „Ja sam Sarajka“ začepivši tako usta aktuelnim pregovaračima Evropske zajednice koji su predlagali podjelu grada.

Sa ushićenjem isto je ponovila, nakon reintegracije sarajevskih općina, i to opet za vrijeme svoje posjete Sarajevu, u martu 1996. godine, poručivši kako je naročito uzbuđena zbog činjenice da se ono što su neki tada nazivali samo njenom vizijom u ponovnom ujedinjenju grada, obistinilo u dvogodišnjem roku.