Izborni stratezi Emanuela Makrona (Emanuel Macron) su postali oprezni. Više ne planiraju zabavu poslije prvog kruga u nedjelju (10.4.) u jednom otmjenom pariškom restoranu, kao poslije uvjerljivog trijumfa prije pet godina. Umjesto toga, planirano je da se predsjednik nakon objavljivanja rezultata obrati svojim biračima u jednoj skromnoj višenamjenske dvorane na istoku grada, gdje pretežno živi tradicionalna srednja klasa, analizira Deutsche Welle.

U izbornom stožeru čine sve kako bi izbjegli dojam uvjerenosti da je pobjeda već u džepu ili bilo kakve znakove buržoaske arogantnosti, koju ionako stalno prišivaju Macronu i njegovoj ekipi. U posljednjim danima svoje predizborne kampanje, predsjednik je primoran zasukati rukave.

Makron više nije jedini

Makron želi postići to što niti jednom predsjedniku od Žaka Širaka (Jacques Chirac) u posljednjih dvadeset godina nije uspjelo – da ga na predsjedničkim izborima građani ponovo izaberu i tako mu omoguće još jedan petogodišnji mandat.

Poslije početka rata u Ukrajini izgledalo je da je taj cilj nadohvat ruke – zabrinuti Francuzi su se zbili iza svog predsjednika i podrška u anketama se popela na 33 posto, pa je uvjerljivo prednjačio u odnosu na sve ostale kandidate. Ali u posljednjih nekoliko dana ta podrška je pala na 28 posto, a protukandidatkinja populističke desnice Marine Le Pen popravila je rezultat i sada mu je za petama s 23 posto podrške.

Što se dogodilo? Inflacija je s 4,5 posto doduše ispod europskog prosjeka, ali u Francuskoj se naglo povećavaju cijene energenata. To unosi nemir među Francuze.Oni se okreću svojim temeljnim društvenim temama: strahu za svoj standard, za tradiciju, socijalnu zaštitu, strahu od posljedica modernizacije zemlje.Kao i u ostalim europskim zemljama, i u Francuskoj će na kraju za izbore biti odlučujuće svakodnevne brige građana.

Serija kriza

Macronu uporno prišivaju etiketu predsjednika bogatih, jer je početkom svog mandata smanjio porez poduzetnicima. To je između ostalog potaklo protest pokreta „Žutih prsluka" koji je krajem 2018. i početkom 2019. počeo zbog povećanja cijene dizela. Protesti su mjesecima zemlji jedva davali vremena da dođe do daha i prerasli su u nepredvidljiv socijalni bunt. Predsjednik je morao povući jedan od svojih glavnih projekata – reformu skupog i staromodnog mirovinskog sustava. Njegov modernizacijski polet pretrpio je prvi udarac.

Trenutno ga u predizbornoj trci muči nešto drugo

A samo što su se umirili ovi protesti, izbila je pandemija korone. Francuska je kao i ostatak Europe bila prisiljena zaustaviti život. Poslije početnih poteškoća, Macron se snašao – dobro je vodio kampanju za cijepljenje, a dodijelio je i ogromnu državnu pomoć kako bi izbjegao socijalne probleme građana i stečajeve poduzeća. Kao i u drugim zemljama, vlada je učila tijekom pandemije, ali dio birača je to Macronu zamjerio smatrajući da je neodlučan.

Međutim, trenutno ga u predizbornoj trci muči nešto drugo – „afera McKinsey". Macronova vlada je u posljednjih pet godina potrošila preko jednu milijardu eura za skupe savjetničke tvrtke koje su izrađivale analize za neke moguće reformske projekte. Macronu spočitavaju besmisleno i rasipničko trošenje novca poreznih obveznika. A te consulting tvrtke navodno nisu u dovoljnoj mjeri u Francuskoj platile porez. Čak i sam tračak sumnje u trošenje poreznih sredstava uludo dolijeva ulje na vatru u korist Macronovih protivnika.

Kameleonska politika Marine Le Pen

Marine Le Pen je na čelu Nacionalnog saveza (do 2018. stranka se zvala Nacionalni front, a osnovao ju je još njen otac Jean-Marie Le Pen). Ona je dosljedno popravljala svoj imidž u medijima, kako bi u očima javnosti ublažila ekstremističko naslijeđe stranke. Ona više ne želi ukinuti euro ili napustiti Europsku uniju. A pošlo joj je za rukom i da joj ne našteti ni bliskost s Putinom, koji joj je čak posudio novac za predizbornu kampanju 2017. Ona to jednostavno ne spominje, a birači joj čak i ne zamjeraju.

Međutim, za razliku od Macrona, ona se zaista bavila predizbornom kampanjom. Dok je Macron telefonirao s Putinom, ona je neumorno obilazila mjesta u unutrašnjosti i razgovarala s ljudima. Nju kao prijetnju vidi samo još 51 posto Francuza, a to je znak da je njena strategija detoksikacije imidža bila uspješna.

Ona je 2017. u jednom televizijskom intervjuu rekla da ona brani velike političke linije predsjednika Trumpa i Putina. To je izgleda zaboravljeno, jer ona govori samo još o kupovnoj moći, rukovala se sa stotinama građana na trgovima, obećava Francuzima da će ograničiti cijene energenata i da će se boriti za očuvanje njihove kvalitete života.

Ekstremni desničar i bivši publicist Eric Zemmour joj pomaže i protiv svoje volje. Više puta osuđivan zbog širenja mržnje, on je početkom predizborne kampanje svojim ekstremnim antiislamskim i antimigracijskim stavovima izazvao veliku pažnju. Tada je imao podršku 15 posto birača, a u međuvremenu je ona opala na jednoznamenkaste vrijednosti.

Za Marine Le Pen Zemmour je pravi poklon. On je zauzeo desnu marginu, pa se ona mogla predstaviti kao umjerena figura političkog centra. Ona je pozdravila dolazak ukrajinskih izbjeglica u zemlju, dok je on ostao pri svojim idejama nulte migracije.

Francuski list Le Monde prošlog je tjedna podsjetio Francuze da se iza moderne fasade Nacionalnog saveza još uvijek krije stranka populističke desnice koja planira potpuni preobražaj francuske države i demokratskih institucija. I Macron je na svom jedinom većem predizbornom skupu u koncertnoj sali „La Defense" prošlog tjedna upozorio Francuze na desničarsku opasnost: „Opasnost ekstremizma danas doživljava nove vrhunce (…) zbog toga što se normaliziraju mržnja i alternativne istine".

Makronu zbog rata u Ukrajini rastu šanse za pobjedu

Iako je Marine Le Pen smanjila Macronovu prednost, još niti jedna anketa nije ustanovila da on ne bi pobijedio u drugom krugu krajem travnja. Macron je odnio nadmoćnu pobjedu 2017. pobijedivši upravo Marine Le Pen uz 60 posto glasova. Ovaj put bi njegova prednost mogla biti znatno manja.

Sve ovisi od toga može li Macron mobilizirati birače, jer su brojni Francuzi još uvijek neopredijeljeni. On će se morati zapitati je li pogriješio kada je relativno kasno ušao u predizbornu kampanju. Htio se držati po strani u blaćenju koje su jedni drugima priređivali ekstremni ljevičari i desničari. Nije htio prljati ruke u borbi protiv ideološki zapaljenih marginalaca.

Ali, upravo ta Macronova sklonost nadmenosti mnogim Francuzima smeta. Oni smatraju da je predsjednik doduše kompetentan ali da nije blizak narodu te da je arogantan član omražene elite.

U ponovljenom dvoboju između populističke desničarke i centrističkog predsjednika deset ostalih kandidata su ostali daleko iza njih. Među njima je Valerie Pecresse, koja namjerava oživjeti konzervativnu stranku i vratiti ju u središte političkog zbivanja. I ona i kandidati proistekli iz ruševina bivših socijalista do nogu su potučeni. Ali Emmanuel Macron bi između prvog i drugog izbornog kruga morao pokrenuti čudo mobilizacije glasača – ako ne želi drugi mandat osvojiti u tijesnoj pobjedi i tako ga započet skresanih krila.