Carstvo izgrađeno na lažima i nasilju nije vrijedno spašavanja. Mihail Gorbačov, koji je preminuo u utorak u Moskvi u 91. godini, razumio je to iznad svega. Zbog toga zaslužuje da ga slave, posebno stotine miliona ljudi koji su živjeli u većoj slobodi i miru otkako je pustio da se sovjetsko carstvo raspadne i time okončao Hladni rat. Tragedija je u tome što su mnogi ili zaboravili pouke njegove izvanredne priče ili su iz nje izvukli upravo pogrešne zaključke.

Nenadana posljedica

Gorbačov nikada nije namjeravao razgraditi Sovjetski savez ili njegovu širu dominaciju. Njemu je, prije, bio cilj da ga učini jačim i boljim, kroz svoju dvostruku politiku otvorenosti i reformi, „glasnosti“ i „perestrojke“. Vjerovao je u socijalistički projekt mnogo više nego u liberalnu demokratiju; ali je, također, znao da tajnovitost i represija rađaju samo korupciju i disfunkcionalnost, i da ono što je smatrao vrijednim i humanističkim projektom neće preživjeti bez promjene.

Kada su antikomunističke pobune 1989. zahvatile istočnu Evropu, napravio je pravi izbor: pustio je satelite Moskve da se izbace iz njene orbite, umjesto da pošalje tenkove koji su slomili mađarske demokrate 1956. i čehoslovačke 1968. Čak je i prije toga shvatio katastrofalnu cijenu trke u naoružanju s Amerikom i potpisao je sporazum o smanjenju nuklearnog naoružanja koji je smanjio rizik od apokalipse u Evropi.

Putinov preokret

S obzirom na to da je istočna Evropa oslobođena strane prevlasti, u retrospektivi se činilo neizbježnim da će slični zahtjevi za nezavisnošću doći i od konstitutivnih republika samog Sovjetskog saveza. Iako to nije bio ishod koji je Gorbačov želio, on se ponovo suočio s izborom: da pristane ili da spriječi raspuštanje silom. Opet, na kraju je donio pravu odluku. Danas, čak i oni koji još žive u sjenci autokratije, poput Kazahstana i Bjelorusije, ne žale za danima redova za hljeb i Gulaga. Malo ljudi izvan Rusije se slaže s Vladimirom Putinom da je raspad Sovjetskog saveza bio „najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća“.

Oslobođeni mrtve ruke ruske nomenklature, bivši sateliti istočne Evrope snažno su napredovali. (Bivše sovjetske republike puno manje, osim Baltika.) Rusija je mogla postati bogata i slobodna, da Boris Jeljcin nije osnažio kleptokrate, a Putin je učinio isto za sekurokrate. Ali iako je Gorbačovljevu viziju otvorenog društva Putin preokrenuo u Rusiji, bilo je zapanjujuće dostignuće uopće to i probati i vidjeti kuda će odvesti.

Lekcija za Kinu

Kina se ekonomski otvorila, ali je krvavo ugušila vlastite demokratske proteste na Trgu Tjenanmen u junu 1989. Kada se, kasnije te godine, istočna Evropa otresla vladavine komunističke partije, tvrdolinijaši u Pekingu su se osjećali osokoljeno jer nisu dozvolili ništa slično. Kada se i sam Sovjetski savez raspao, a komunisti izgubili vlast i u Moskvi, kineski vladari tiho su sebi čestitali što nisu bili tako slabi i budalasti. Stabilnost i ekonomski napredak u Kini imali su strašnu cijenu u smislu ličnih sloboda, prava manjina i ukorijenjene korupcije.