Političarka u egzilu govorila je za Financial Times o "igri" koju Amerika igra u njenoj domovini, o "talibanskom sumraku za žene", te o danu kada su militanti pokušali da dignu u vazduh njen automobil.

Zarifa Gafari kaže da joj je postalo jasno da više ne može da vjeruje svom vozaču kada su talibanski militanti pokušali da dignu njen automobil u vazduh iz raketnog bacača.

Godinu dana ranije, u martu 2020, bila je meta ubica nakon što je vozač, Masum, parkirao automobil i otišao da obavi neki posao. Nakon toga je unajmila blindirano vozilo i pet tjelohranitelja za svoje putovanje od 45 kilometara od Kabula do Majdan Šara, u kojem je radila kao gradonačelnica. Na dan napada iz ručnog raketnog bacača, jedan od tjelohranitelja je vozio nju i njenog vjerenika, a Masum je prevozio ostatak tima. Uprkos njenom naređenju da ostane iza kao podrška, on je pretekao njeno vozilo.

Bez straha

Ovo je samo jedna od smrtonosnih situacija koje su sastavni dio života mlade Zarife Gafari, koja je sa 24 godine postala senzacija kada je imenovana za glavnu zvaničnicu konzervativne pokrajine Vardak. Ova avganistanska političarka koja je postala aktivistkinja, je proizvod najdužeg rata Amerike. Obrazovana žena koja je pobijedila porodicu i tradiciju da bi se domogla pozicije u vlasti i koja je preživjela, navodi FT.

Napad raketnim bacačem je jedan od šest slučajeva kada je izbjegla smrt. Ruke su joj pune ožiljaka od opekotina izazvanih sumnjivom eksplozijom gasa u njenom stanu 2019. Bombaši samoubice su je kao djevojčicu dva puta teško ranili na putu do škole. U novembru 2020, njen otac, komandant avganistanske vojske koju je tada podržavao Zapad, ubijen je ispred njene porodične kuće u Kabulu.

- Teroristički napadi su me učinili Avganistankom - napisala je u nedavnim memoarima "Zarifa". 

Međutim, reporterki britanskog lista je rekla da se ne sjeća da se plašila.

Zarifa kaže da priča njenog vozača pokazuje zašto su se mnogi njeni sunarodnici na kraju pridružili islamističkim pobunjenicima protiv vlade u Kabulu, pojačavajući haos koji je nastao sa odlaskom Amerikanaca iz Avganistana u avgustu 2021. Kada su talibani preuzeli Vardak dva mjeseca prije toga, ona je prestala da angažuje Masuma, dijelom zbog toga što više nije mogla da se vrati u tu pokrajinu, a on je bio ogorčen.

- Njegova priča je išla od toga da je tako ponosan što radi sa mnom do 'Vladi ne ide dobro' i do "Osjećam se napušteno", a zatim je hvalio talibane, sastajao se sa njima, zabavljao i molio - nastavlja ona. 

Humanitarna kriza

Gafari, koja boravi u Londonu da bi skrenula pažnju na humanitarnu krizu u svojoj zemlji i na nevolje Avganistanki pod vladavinom talibana, studirala je na univerzitetu Pendžab u Čandigaru, u podnožju indijskih Himalaja, za koji je sa 16 godina dobila stipendiju avganistanske vlade.

Rođena je u Kabulu 1994. godine, kao najstarija od osmoro djece. Roditelji su je i podržavali, ali i opirali tome da se školuje. Prije 2001, pošto je obrazovanje djevojčica bilo zabranjeno pod prvim talibanskim režimom, poslali su je u tajnu školu, rizikujući time svoje živote. Nakon invazije predvođene SAD, Zarifin otac je prebačen u Paktiju, talibansko uporište u blizini Pakistana. Tamo su joj roditelji zabranili da ide na časove nakon što je u samoubilačkom napadu na školu zamalo poginula.

Pohađala je nastavu tajno i završila u bolnici nakon što se zatekla u bombaškom napadu u kojem je ubijen guverner pokrajine. Po povratku u Kabul, njeni roditelji su odbili da je puste na univerzitet Kost, u istočnom Avganistanu, jer bi to značilo da živi sama. Bila je spremna da odustane sve dok nije saznala za stipendiju u Indiji. Kada ju je dobila, njen otac je pustio.

Nakon što je diplomirala ekonomiju, mogla je da ostane u Čandigaru, gradu koji voli zbog arhitektonskog reda i čistoće. Ali uprkos opasnosti, odlučila je da se vrati kući jer je osjećala odgovornost da nešto vrati svojoj zemlji.

Kako je istakla za Financial Times, vratila se kući jer tamo pripada.

- Kada sam ostala bez oca, prvih nekoliko sekundi sam sebe psovala. Psovala sam svoju porodicu, svoj narod. Pomislila sam: "Kakva je dođavola ova zemlja?" Ali, nakon nekoliko sekundi sam shvatila da ne prolazim samo ja kroz to, već milioni ljudi u ovoj zemlji. Nije u pitanja ova država, nego sve stvari koje su nam nametnute. Moja mama je ostala bez oca kada je imala tri godine, a ja kada sam imala 26, decenijama prolazimo kroz istu priču -  navela je Gafari.

Pobjedila sve kandidate

Otprilike dvije godine nakon povratka iz Indije, Gafari se prijavila za mjesto gradonačelnice u Vardaku, pokrajini njenog oca. Pobijedila je ostale kandidate, sve muškarce, i na pismenim i usmenim testovima. Ali, njeno imenovanje, koje je potpisao predsjednik Ašraf Gani, čija je vlada postajala sve nemoćnija i izolovanija u Kabulu, izazvalo je nasilne proteste. Ona je tek nakon devet mjeseci uspjela da preuzme funkciju.

Gafari je tokom mandata nastavila da izaziva pometnju time što se prosto držala zakona, pokušavajući da natjera vlasnike preduzeća da plate naknade za licence i otpuštajući korumpirane državne službenike. Borila se sa onim što je nazvala "zemljišna mafija" tako što je slala buldožere da ruše nelegalne građevine u Majdan Šaru. Većina je, međutim, ostala van domašaja u talibanskim ruralnim uporištama. Do proljeća 2021. pobunjenici su vršili noćne racije u blizini njene kancelarije. Gafari je prebačena u ministarstvo odbrane u Kabulu.

Kada su talibani zauzeli Kabul u haotičnom ljetu 2021. godine, Gafari je iskoristila veze u inostranstvu da prebaci svoju porodicu avionom u Njemačku. Do tada je dobila Međunarodnu nagradu za hrabrost od američkog Stejt departmenta na čijem čelu je bio Majk Pompeo. Šest mjeseci kasnije, kao izbjeglica u Diseldorfu u potrazi za misijom, odlučila je da se vrati kući.

Ništa ne govoreći porodici - osim vjereniku Baširu Mohamadiju, koji je pobjegao sa njom u Njemačku - dobila je uvjeravanja od talibanske administracije da neće biti uhapšena na aerodromu. FT ocjenjuje da su novi vladari u Kabulu vjerovatno bili popustljivi jer su pokušavali da natjeraju Zapad da ukine sankcije i oslobodi milijarde dolara rezervi (sankcije su i dalje na snazi). Međutim, to je mogla biti zamka. Gafari, koja je putovala sa filmskom ekipom (Netfliks je prošlog mjeseca prikazao dokumentarac o njenom životu) i britanskom novinarkom koja je koautor njenih memoara, očekivala je da će je zaštititi njen međunarodni profil. Kada je sletjela u Kabul, odvezla se direktno do očevog groba i objavila sliku na društvenim mrežama.

- To je bilo kao, vratila sam se kući. Ovdje sam. Ovdje sam zbog svog naroda i svoje zemlje. Nema ništa političko. Tako sam srećna što sam ovdje. To je to - kazala je Gafari.

Ona je opisala radost koju je njen povratak priredio porodici i bivšim kolegama koji su ostali. Ali njeno putovanje je takođe izazvalo polemiku među avganistanskim izgnanicima koji su smatrali da pravi kompromis sa novim režimom. 

Nazvali je Talibom

- Napustila sam svoju zemlju zbog svoje porodice. I kada sam osjetila da su bezbjedni, vratila sam se", objasnila je. "A suočila sam se sa toliko mržnje, posebno onih u SAD, Velikoj Britaniji ili Evropi ... Možete li zamisliti? ... Nazvali su me talibom - 

Ona je dodala da uvijek govori da nije zauvijek napustila Avganistan.

- Nije to pitanje da li ću se ikada vratiti ... To je moj dom. Ne moram da objašnjavam zašto sam pošla - rekla je. 

Tokom nekoliko dana po povratku u rodnu zemlju, otkrila je "talibansku zonu sumraka". Siromaštvo je bilo šokantno, a prava žena masovno poništavana (talibani su nedavno zabranili ženama da idu u javne parkove i kupatila, na sajmove i u teretane). Ali određeni aspekti života, posebno bezbjednost, poboljšali su se za obične građane Kabula. Ona u svojim memoarima citira strica koji je rekao: "Da smo imali stranu podršku, ovaj režim bi bio bolji od Ganijeve vlade".

Zarifa oštro priča o dvije decenije američke intervencije. 

 - To nije bio "rat protiv terora". Bio je to rat da bi se proizvelo više terorizma. Snage SAD su uništile čitava sela. A da ste ih pitali, rekli bi: "Tamo je bio jedan ili dva talibana" - dodaje.

Afganistanska aktivistkinja smatra da je stalno strano miješanje doprinijelo dugotrajnim nevoljama njene domovine. Politiku Vašingtona prema Avganistanu otkako je Sovjetski Savez napao tu zemlju 1979. godine, Gafari opisuje kao "igru". Ona se sastoji od huškanja etničkih plemena i lokalnih ratnih vođa jednih protiv drugih, a kulminirala je dogovorom Donalda Trampa sa talibanima u februaru 2020. uoči povlačenja SAD. 

- Bili smo puni nade. A onda su se talibani ponovo uzdigli i oni su potpisali sporazum sa talibanima. Prodali su Avganistan talibanima - nastavlja. 

Igra još traje

To nije bio "rat protiv terora". Bio je to rat da bi se proizvelo više terorizma. Snage SAD su uništile čitava sela. A da ste ih pitali, rekli bi: "Tamo je bio jedan ili dva talibana".

Ona je ocijenila da ubistvo Ajmana al-Zavahirija, vođe Al-Kaide, u američkom napadu dronom u Kabulu u julu pokazuje da ta igra još traje. SAD ne samo da podržavaju mudžahedine koji su prisiljeni na izgnanstvo, već, tvrdi ona, podstiču aktivnosti Isis-K, džihadskog pokreta koji prijeti vlasti talibana u Avganistanu.

Za "najveću grešku" Vašingtona 2001, Gafari smatra dovođenje ranih vođa na vlast. Oni su pomogli Amerikancima da potisnu talibane u planine, ali kada su postali dio vlade, ponovo su stvorili lokalne feude, bavili se ilegalnim poslovima i podsticali korupciju, kaže ona. U međuvremenu, Hamid Karzai, predsjednik do 2014, zaradio je epitet "gradonačelnika Kabula" jer je bilo sve nesigurnije za njega da putuje van glavnog grada.

Gafari ističe da je nepravedno porediti predsjednika Ganija, koji je pobjegao iz Kabula dok su talibani spremali da zauzmu prijestonicu, sa ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, koji je ostao u Kijevu nakon ruske invazije.

Gani je bio potpuno sam

- Gani je bio potpuno sam, govorio je svima da dogovor sa talibanima znači da ćemo sve izgubiti. Ali svi su ga nazivali kukavicom - rekla je Gafari. 

U okviru sporazuma iz Dohe uz posredovanje SAD, vlada je trebalo da oslobodi 5.000 talibanskih zatvorenika. Gani se opirao tome. SAD su prestale da šalju novac.

- Cijeli svijet podržava Zelenskog, uključujući NATO, SAD, Evropu. Milioni dolara idu u tu zemlju. U mojoj zemlji, u posljednja tri mjeseca (prisustva SAD), nije bilo plate za vojnike - rekla je. 

Gafari je u svojim memoarima navela da su Talibani činjenica. 

Na pitanje da li namjerava da sarađuje sa režimom, odgovorila je: "Ako mi na tom nivou ukažu povjerenje žene, moj narod, onda sam spremna, jer neko treba da razgovara. Neko to treba da započne. Neko treba da čuje".

Talibansko rukovodstvo je podijeljeno po pitanju obrazovanja žena, pri čemu se vrhovni vođa protivi, ali je za većinu pristalica talibana to u redu, prema njenim riječima.

Borba sa porodicom i tradicijom

Zarifa Gafari ističe da uvijek voli da testira granice koje joj nameću porodica i društvo, uprkos rizicima.

Za oca, sa kojim se puno svađala, kaže da je "najvažnija osoba u njenom životu". 

- Tokom djetinjstva, nisam mogla da ga razumijem. Pitala sam zašto je mojoj braći nešto dozvoljeno, a meni ne - dodaje. 

Prisjetila se da je, kada je tražila privatno školovanje nakon što joj nije bilo dozvoljeno da pohađa fakultet, rečeno da porodica to ne može da priušti. Ali dva njena brata su dobila dodatno podučavanje kako bi se pripremili za ispite.

Gafari se pomirila ocem neposredno prije nego što je poginuo. On je "vidio i shvatio da mogu sama da se nosim sa svime i da ga mogu učiniti ponosnim".

Njen odnos sa majkom, međutim, i dalje je težak. 

- Ako ja i jedan od moje braće stanemo ispred moje mame, ona nikad neće izabrati mene - dodaje. 

Čak i van Avganistana, ona se i dalje bori protiv porodice i tradicije. 

- Danas samo pokušavam da se fokusiram na sebe, svoj život. Osjećam da sam sve žrtvovala za svoju porodicu. Sad je dosta. Ne radim to više. Vraćam se svojoj misiji, svojoj zemlji, svom poslu, svojoj budućnosti - zaključila je.