Dr. Margarita Segou ocijenila je za Anadolijin odjel za analizu jedinstvene karakteristike nedavnog potresa u Marašu (Kahramanmaraš) na jugu Turkiye.
- Koje su razlike zemljotresa u Marašu u odnosu na druge potrese u svijetu?
Potres u Marašu, magnitude 7,7 stepeni po Richteru, dogodio se u 01:17 sati po univerzalnom vremenu (UTC) 6. februara u južnoj Turkiye duž rasjeda koji čini granicu između anadolske i arapske tektonske ploče. Te se tektonske ploče kreću u horizontalnom smjeru (bočno), jedna u odnosu na drugu brzinom od 13 milimetara godišnje, što je skoro jedna trećina relativne brzine poznatog Sjevernoanadolskog rasjeda. Potres je probio dio rasjeda dužine 200 kilometara što je rezultiralo jakim podrhtavanjem tla koje je trajalo više od minute. Velika razaranja sa hiljadama urušenih zgrada povezana su sa intenzitetom pomjeranja tla i ranjivosti objekata u regionu. Nakon potresa u Marašu, uslijedio je drugi potres magnitude 7,6 stepeni po Richteru, nekoliko sati kasnije, koji se dogodio na drugom obližnjem rasjedu i izazvao znatno širenje štete. Sada, tri dana nakon toga, naknadni potresi pokrivaju 200 kilometra oko mjesta dva potresa formirajući oblik grčkog slova λ. Zemljotres u Marašu je najveći potres na ovom rasjedu budući da je od 1900. poznato samo 12 potresa magnitude veće od 6,0 stepeni po Richteru. Zemljotres u Marašu se približio maksimalnoj očekivanoj magnitudi zemljotresa za slične rasjede širom svijeta. Magnituda ovih potresa i kvaliteta konstrukcija odigrali su ključnu ulogu u šteti koju vidimo u široj regiji.
- Je li uobičajeno vidjeti dva uzastopna zemljotresa ovih magnituda?
Dobro je poznato da potres podstiče seizmičnost u obližnjim rasjedima u nastojanju da region postigne novu ravnotežu naprezanja. Pokrenuta seizmičnost, koja se ponekad naziva "naknadnim potresima", odražava se prolaskom seizmičkih valova i/ili trajnom deformacijom uzrokovanom prethodnim potresom, koji se naziva "glavni potres". Drugi potres, magnitude 7,6 stepeni, usko je povezan s prvim potresom. Instrumenti za snimanje oko Maraša, nazvani "seizmometri", informišu današnje naučnike o tome kako se tlo pomjeralo tokom zemljotresa. Ovi podaci su od neprocjenjive vrijednosti i mogu dovesti do promjene u razumijevanju procesa na Zemlji nekoliko sati prije zemljotresa velike magnitude, što će nam zauzvrat pomoći da se pripremimo za budućnost. Možda najpoznatiji niz naknadnih potresa na sličnim rasjedima je slučaj potresa iz 1992. koji su pogodili pustinju Mojave u istočnoj Kaliforniji koji su zemljotres magnitude 6,2 stepeni u Nacionalnom parku Joshua Tree, nakon čega su uslijedili zemljotresi jačine 7,3 stepeni u Landersu i potres jačine 6,3 u Big Bearu. Još jedan noviji slučaj je iz Kumamoto iz 2016. na ostrvu Kyushu, u Japanu, kada je nakon zemljotresa magnitude 6,5 stepeni uslijedio onaj jačine 7,3 stepena. U Evropi je, potres po Richterovoj skali 6,0 stepeni 2016. u Amatrice u Apeninima praćen dva mjeseca kasnije potresom u Norčiji magnitude 6,5 stepeni koji je formirao bogatu sekvencu naknadnih potresa koji je trajao više od šest mjeseci. Iako nisu neviđene, takve kaskadne sekvence zemljotresa velike magnitude u relativno kratkim vremenskim periodima (sati do mjeseci) rijetke su i uočljive širom svijeta. Istraživanje tih parova potresa i analiza njihovih posebnih karakteristika donosi novo razumijevanje potresa koji ima direktan uticaj na seizmičku opasnost i buduće građevinske propise.
- Kako je to promijenilo zemljotresnu kartu Turkiye?
Očekivana izazvana seizmičnost u regiji, koja se obično naziva "zonom poslije potresa", obuhvatiće proširenu regiju od vjerovatno više od 500 kilometara što će rezultirati umjerenim do ponekad jakim podrhtavanjem tla duž ove granice ploča u narednim mjesecima, ako ne i godinama. Prema poznatim statistikama, za očekivati je na desetine naknadnih potresa magnitude veće od 6,0 stepeni, a neki od njih će vjerovatno uzrokovati dodatnu štetu na lokacijama gdje je već bilo mnogo urušavanja zgrada. Uočena seizmičnost će se vratiti na nivoe prije zemljotresa, ali do tada se očekuje da će seizmički rizik i rizik u ovom dijelu Turkiye biti povećan. Treba imati na umu da su seizmološka istraživanja za srednje i dugotrajne opasnosti predstavila dokaze o akumulaciji deformacija duž linije Sjevernoanadolskog rasjeda koja se proteže na više od 1.200 kilometara od Sjevernog Egejskog mora u Grčkoj do regije Istočne Anadolije. Stoga je povećana seizmička opasnost regije u kojoj su se dogodila dva velika potresa prolazne prirode, dok su duže procjene seizmičke opasnosti i dalje relevantne. Možda će seizmolozima potres u Marašu poslužiti kao podsjetnik da se veliki zemljotresi ne događaju uvijek tamo gdje se najviše očekuje. Gore navedeno naglašava važnost seizmičkog monitoringa u kombinaciji sa kontinuiranim naučnim naporima seizmološke zajednice ka rigoroznim prognozama zemljotresa koje izražavaju vjerovatnoće budućih pojava, a ne deterministička predviđanja – slično vremenskoj prognozi. U isto vrijeme, informisano donošenje odluka za ublažavanje očekivanih rizika i spremnost biće od ključne važnosti za javnost.