Ukrajina je u četvrtak proslavila Dan nezavisnosti, a također, na ovaj datum, 24. avgusta, bilo je tačno 18 mjeseci od početka ruske agresije na ovu državu.
Stotine hiljada mrtvih, raseljenih, povrijeđenih je rezultat. A upitno je koliko će potrajati. Možda još godinama budemo pratili šta se dešava u Ukrajini, pa i Rusiji.
Prijestonica Ukrajine Kijev posebna je priča. Grad koji se žestoko odupirao prvobitnim napadima. Uspio je, ali je ranjen. A, kao i svaki glavni grad što je, i Kijev je zabrinut za druge manje sretne gradove i područja, kao veliki brat.
Noćni voz
Najsigurniji dolazak do Kijeva jeste noćni voz koji kreće iz poljskog grada Pšemisla. A ni do njega doći nije najjednostavnije, barem ne za nas sa zapadnog Balkana. No, uspjeli smo. Ulazak u Kijev bio je protkan neizvjesnošću, šta će nas dočekati kada napustimo voz. Kada gledate i čitate o ratu iz udobnosti svog doma, drugačije je nego kada se uputite u zemlju u kojoj se ljudi ubijaju, muče, likvidiraju...
Mnoštvo vojnih lica na peronu, opremljeni od glave do pete. Većina njih ima maske preko lica. I možda tek tada shvatite gdje ste došli. I ne kajete se. Ovo je ono iskustvo koje će ostati s vama dok ste živi.
Nema borbi u Kijevu, barem ne već neko vrijeme. Ali ruševine otkrivaju moć kojom su Rusi napadali ukrajinsku prijestonicu. Rupe na fasadama, one ogromne, ali i one od metaka raznih veličina, kao da još krvare... Podsjete te na Sarajevo. Dobro, ono je puno gore prošlo 90-tih godina.
Kijev se drži ponosno i gordo. Ruševine su tu kao upozorenje - zlo je blizu i nikad ne spava.
Vidite po ulicama raznih igračaka pa se upitate gdje su sada ta djeca, jesu li preživjela, je li još imaju privilegiju da osjete majčin zagrljaj!
Na mostu Romanov u Irpinu, predgrađu Kijeva, koji je prepolovljen, stoje dječija kolica. Spaljena.
Sa strane mosta prevrnut automobil, spaljen. Posljedica zračnih napada na most jer su Rusi željeli da prekinu žilu kucavicu, čime se ovaj most smatra.
U Buči su ubijani civili, žene i djeca, majke sa svojom čeljadi. Pronađeno je 116 tijela, plus tri parcijalna. Od toga samo jedna osoba je bila policajac. Znate li da su pronašli ugljenisano tijelo žene s djetetom u rukama? Umrli su u zagrljaju. Kopali su nešto poput grobova da sklone leševe koji su ostali iza njih.
Igračke za djecu
Nije to samo Buča, naravno, ali tamo smo otišli i uvjerili se u tugu koje to mjesto nosi u sebi.
U selima oko Kijeva još su rovovi, zakloni napravljeni od pijeska. Drveće kao da je neko sjekirom udarao kako bi palo. A nije. Pala su od pucnjeve, od borbi.
U jednom parku vidjeli smo mnoštvo igračaka u pijesku za djecu. Djece nigdje okolo nema. Na njima je samo prašina. Nema ko tu da se igra.
Prelijepi objekti Kijeva sa zlatnim kupolama ili u drugim bojama ostavljaju vas bez daha. I šetate gradom, onoliko koliko možete i vremenski i zbog nekog straha koji je u vama, i naprosto ste zadivljeni. Uličice s kaldrmom, prodavači nude ručne radove, nakit, slike, odjeću s motivacionim natpisima. "Slava Ukrajini!"
A onda odjednom srušena kuća. Oko nje je sve netaknuto. I tako nekoliko puta naiđete na slično. E, to je djelo ruskih raketa koje su ispaljivali, pa gdje padne. Bez cilja, osim sijanja smrti i straha.
Građani Kijeva se više ni ne plaše. U to smo se uvjerili kada se oglasila uzbuna za zračni napad. Niko nije potrčao ka skloništu. Niko. Kažu, s tim žive već godinu i po, ako im se šta desi - desi. Nemaju zašto bježati.
Na jednoj od fasada veliki grafit žene u uniformi s ključnom porukom - "Zapadu sloboda!"
Zastave EU
Da, Ukrajina još nije u Evropskoj uniji, ali tome teži. Kao i članstvu u NATO-u. A, iako još nije dio evropske porodice, na svakih nekoliko metara, uz ukrajinsku, stoji i zastava EU. Time Ukrajinci šalju jasnu poruku u kojem smjeru žele ići.
Ispunit će im se ta želja, vjerujem. Kao i nama u Bosni. Ispunit ćemo je svojim radim i trudom. Za bolje sutra. Da ima djece koja će se igrati onim igračkama, majki koje će dozivati svoja čeda, očeva koji će, umjesto puški i pištolja, djeci donositi lopte i lutke.
Do nekog druga puta, Kijev.
Ostani gord i ponosan!
