Vijesti o odlasku Bosanke, humanitarne radnice iz Maglaja a danas osnivača i generalne direktorice švicarske asocijacije “Borderfree”, Vanje Crnojević u Bejrut prije nekoliko godina preplavile su medije u BiH. 

U aprilu ove godine, kada je Iran pokrenuo veliki napad dronovima i raketama na Izrael, Vanja je morala napustiti Liban, a organizacija “Borderfree” iz Bejruta preći u Zahle, grad na granici sa Sirijom.

Trenutno je u Švicarskoj, u kontaktu je s timom organizacije “Borderfree” na terenu, a za “Avaz” govori o situaciji u Libanu, nesretnoj i duboko podijeljenoj zemlji.

Imućni napustili zemlju

- Ljudi tamo strahuju od totalnog rata. Ali ne znam šta je gore, jer i sada žive u strahu. Imućni su napustili zemlju, ostali su oni koji nemaju novaca i koji su jednostavno osuđeni da ostanu tu. U pitanju su Libanci, ali i izbjeglice iz susjednih zemalja. Strah je tamo svakodnevnica – kaže Vanja.

Raketni napadi Hezbolaha i Izraela traju od početka opsade Gaze, intenzivirani su nakon jučerašnjeg izraelskog napada na Bejrut u kojem je poginula 31 osoba, ali na sigurnosnu situaciju posebno je uticao napad korištenjem elektronskih uređaja.

- Ako u jednoj zemlji aktivirate pejdžere, pobijete tolike ljude, 3.000 ljudi je ranjeno, po meni je to agresija na tu zemlju. Međutim, niko ništa ne govori. Liban je uvijek nesiguran, a pogotovo sada, jer dovoljno je da se nađete u blizini čovjeka koji nosi tako nešto pa da budete povrijeđeni ili ubijeni – ističe Crnojević.

Posljedice onog što radi Izrael

Naša sagovornica kaže da su tenzije, napadi i strah od velikog rata na Bliskom istoku posljedica onoga što radi Izrael, koji pored užasnih zločina u Gazi izvodi napade i na susjedne zemlje, bez ikakve osude i uz podršku zapada. Opisujući dramatično napuštanje Libana u momentu kada je Iran lansirao rakete prema Izraelu, Vanja kaže da je situacija bila haotična

- U svakoj kriznoj situaciji Izrael ili bombarduje aerodrom, ili se on zatvara iz sigurnosnih razloga. Tako smo mi ostali u Libanu, a da nismo znali ni kad ćemo, ni da li ćemo moći izaći. S jedne strane Izrael, sa druge Sirija, pa nije bilo moguće ni kopnenim putem napustiti državu. I kod nas je bio rat, ali u Libanu vi nemate podrume, nemate skloništa, pa ne znam ni šta bi se desilo s nama u slučaju sukoba. Nakon nekoliko dana aerodrom je otvoren. Imali smo neku vezu, pa smo stavljeni na listu, jer nakon što je aerodrom bio zatvoren masa ljudi je čekala na letove – kaže Vanja.

Humana Bosanka se još 2015. godine, s početkom migrantske krize i aktiviranjem balkanske rute, samoinicijatvno uključila u projekte pomoći ljudima u potrazi za sigurnijim i boljim životom. Priča nam da je najprije otišla u Preševo, na granici Srbije i Sjeverne Makedonije, gdje je radila kao volonterka.

- Pomagala sam u banalnim stvarima, a nekako mi je uvijek želja bila da pomažem ratnim izbjeglicama iz Sirije. Kada su se zatvorile granice otišli smo u Grčku, radili smo i tamo s njima, a onda smo saznali da u Libanu živi dva miliona izbjeglica iz Sirije koji nemaju novca da krenu dalje. Tako sam otišla tamo. Već četiri i po godine radimo u Libanu. Imamo mobilnu kliniku koja obilazi kampove i pojedina mjesta. Pomažemo i socijalno ugroženim Libancima, a ne samo Sirijcima. Imamo i fiksnu kliniku, gdje ljudi mogu da dođu na liječenje. Plaćamo i neke operacije u bolnicama, jer kriza je u Libanu. Na četiri miliona njih, tamo živi još dva miliona Sirijaca i milion i po Palestinaca. Situacija je baš nezavidna – pojašnjava Crnojević.

Mjesečna renta za izbjeglice

Za podizanje šatora na libanskom tlu, izbjeglice iz Sirije moraju platiti mjesečnu rentu. Crnojević pojašnjava da UNHCR pomaže porodicama koje su registrirane, ali je proces registracije već dvije godine zabranjen.

- Libanci žele da se Sirijci vrate kući. Zato je jako komplikovano. Otvaramo škole po kampovima, jer generacije djece ne znaju pisati, ni čitati. Radimo sa volonterima iz Švicarske. Imamo i jako puno žena koje su se prijavile. Njima je to, na neki način, bijeg od svakodnevnice, jer zamislite život u kampu - niti imate posla, nikakvih pogleda na budućnost i njima je lijepo kad sat – dva dođu kod nas u školu. I baš vole da uče. S vremena na vrijeme dijelimo i hranu. Za Bajram se najviše ljudi javi – kaže Vanja Crnojević, Maglajka na čelu švicarske asocijacije “Borderfree”.