Izricanjem najveće moguće kazne doživotnog zatvora stavljena je tačka na haški predmet „Bosanskog koljača“. Tako su, naime, suočeni s razmjerima brutalnosti i duboke dosljednosti u zločinu, Ratka Mladića još davne 1992. godine prozvali strani novinari i svjetski državnici.
Da podsjetimo i nikad ne zaboravimo. Zlikovac je osuđen za genocid i progon, istrebljivanje, ubistvo i nečovječno djelo prisilnog premještanja s područja Srebrenice tokom 1995. godine; za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju i nečovječno djelo prisilnog premještanja u opštinama širom BiH; za ubistvo, terorisanje i protivpravne napade na civile u Sarajevu; kao i za uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija kao talaca.
Također, Vijeće je utvrdilo da je Mladić počinio te zločine svojim učešćem i doprinosom u četiri udružena zločinačka poduhvata (UZP), odnosno sveobuhvatnom UZP s ciljem trajnog uklanjanja Bošnjaka i Hrvata širom BiH, UZP za zločine nad Sarajevom, UZP u Srebrenici i udruženom zločinačkom poduhvatu uzimanja talaca.
Sud je, dakle, utvrdio činjenice, podvukao liniju, a Mladića i njegov doprinos užasnom teroru zauvijek poslao u povijest. U kojoj već odavno „stanuju“ i (pre)ostali akteri udruženog zločinačkog poduhvata - oficirska svita Vojske Republike Srpske od Stanislava Galića, Zdravka Tolimira, do Ljubiše Beare, kao i ratno političko rukovodstvo SDS-a predvođeno Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom, Biljanom Plavšić...
Nepobitna istina
Čelnik Helsinškog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj i jedan od pokretača inicijative za osnivanje međunarodnog Tribunala u Hagu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Ivan Zvonimir Čičak, komentirajući presudu Mladiću, rekao je „kako se prvi put dogodilo da se za zločin genocida optuži cijeli jedan kolektivitet, to jest kompletno političko rukovodstvo bosanskih Srba, a ne samo pojedinci na čelu genocidnog plana, kao što je to bilo u slučajevima Ruande i Nurnberga“.
Unatoč sudski utvrđenoj i nepobitnoj istini, reakcije političara iz Republike Srpske na hašku presudu bile su, rekao bih, očekivano jadne i sramotne! Ostrašćeni mitomanskim nacionalizmom, lišeni minimuma empatije prema žrtvama, zadojeni mržnjom prema činjenicama, Milorad Dodik, Mladen Ivanić, Nedeljko Čubrilović, Vukota Govedarica, Mirko Šarović i mnogi drugi iskoristili su Mladićevu kaznu za kopanje nezaraslih ratnih rana i neselektivno širenje mržnje.
Braniti krvnikove zločine danas, jednako je užasno kao i devedesetih učestvovati u izvođenju njegovih genocidnih radova. Niti slova ni riječi osude, ili barem kurtoaznog pijeteta prema mrtvim... To je maloumno, to je užasno i ponižavajuće za svaku civiliziranu osobu! Posebno zato što su, siguran sam, političarima iz RS koji, eto, liju krokodilske suze nad haškom sudbinom ostarjelog zlikovca, dobro poznati konkretni rezultati Mladićevog „vojevanja“.
Misija nije uspjela
Osim važnog zadatka utvrđivanja povijesne istine o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, Tribunal u Hagu trebao je da bude i ugaoni kamen za pomirenje zavađenih naroda na ovim prostorima. Nažalost, ta misija očigledno nije uspjela. I to prvenstveno zahvaljujući političarima-kukavicama, onim što su za mrvu rejtinga i izbornog plijena među „svojim“ biračima spremni istini pljunuti u lice pa veselo zaigrati kolce u društvu notornih ubica i okorjelih zločinaca. Realno, srpski narod u Bosni i Hercegovini takve vođe i vojskovođe ničim nije zaslužio.
