Piše: Bakir Hadžiomerović

I onda je došao taj 29. novembar, datum koji se ovdje nekada vodio kao najvažniji praznik bivše države. Telefon je zazvonio, a iz njega me presjekla vijest – umro je Anur Hadžiomerspahić. Želio sam prekinuti vezu, odbaciti poziv. Izbrisati, pritisnuti delete, bilo što, samo da se riješim te grozne istine. Istine u koju ni sada dosljedno ne vjerujem.

Zaigrani dječak

Anur, Anur, Anur... Plačimo, plačimo, plačimo...

Naslovnica decembarske „Prizme“ posljednje je što smo napravili. A imali smo još mnogo planova i ciljeva. Za budućnost koja, nažalost, nikad neće doći. U muzici, izložbama, videopričama...

Naša popodnevna druženja u Avliji. Puna uzajamne ljubavi i drugarstva. A tek razgovori o sumornoj svakodnevici što nas okružuje... Posljednje što smo mislili da smo dogovorili bilo je da ne idemo nigdje, da ostajemo ovdje u našoj zajedničkoj borbi protiv primitivizma i nacionalizma.  

Anur je ogromni talent dijelio nesebično, darivao ga širom svijeta, poštovali su ga kao što se neobično poštuju veliki i rijetki među nama, a da je, opet, u svom gradu uspio ostati isti zaigrani i znatiželjni dječak s asfalta. Urban i civiliziran, dobar k'o duša, Bože mili...

Ostala djela

Više ga nema i neće takvog ponovo u Sarajevu biti. Anurov odlazak ne bi preživjele ni mnogo veće i važnije kulture od bosanskohercegovačke. Ostali su njegovi radovi i djela da nas podsjećaju kako smo imali privilegiju biti dio inspiracije nezaboravnog umjetnika i predivnog čovjeka.

Anur, Anur, Anur... Plačimo, plačimo, plačimo...