Može se i drugačije, bez politike i samo uz tragičnu dioptriju palestinsko-izraelskog sukoba. Evo, Muslimansko-jevrejski komitet solidarnosti ovdje u njujorškom predgrađu Astorija, koje već dugo važi i za bosansku mahalu, priređuje zajednički iftar uz marokanske specijalitete. Uostalom, ramazan u Njujorku je istinski festival multireligioznosti. 

Četiri slobode

U bošnjačkim džamijama - a u Astoriji su tri, kao i u onoj četvrtoj, najljepšoj i najvećoj u Ričmond Hilu, iftari se smjenjuju jedan za drugim; organiziraju ih i plaćaju dobri ljudi, a vrata su otvorena svima. To je prava ramazanska razglednica najraznobojnijeg i etnički najrazličitijeg grada na planeti - naravno Njujorka.

Važi to i za druge! Onomad me je ovdašnji taksista, inače iz Bangladeša, a s njima volim pričati i u Sarajevu i u Njujorku, onako usput pozvao u “njihovu” džamiju na iftar. Bogami ne znam gdje ću prije ove godine. Možda je ona nova džamija u Moskvi veća, možda u Rusiji ima 20 miliona muslimana, kako mi je, dok je bio živ, nekoliko puta spomenuo Vitalij Čurkin, kao da se pravda zbog nečega. Rusija se zato, insistirao je, smatra i muslimanskom zemljom. Ali, u srcu znam da su, bez obzira na incidente, Njujork i Amerika ona nemuslimanska mjesta u kojima su muslimani ostvarili neki ideal slobode.

Unatoč izazovima, ponekad i američkoj neobaviještenosti i lokalnom primitivizmu, mi ovdje možemo živjeti islam, ne svrstavajući se u nacionalne uniforme. Tako se uspješno potiskuju primitivci, ali i neznalice u vlastitim redovima (safovima); ti duhovni siromasi i licemjerni prevrtljivci sve više se izoliraju na marginu narodnjačkog folklora. Amerika nam je za to stvorila i institucionalne uvjete.

To je ispravni američki fundamentalizam koji je, dok je fašizam harao Evropom, one sudbonosne 1941. godine, reafirmirao predsjednik Frenklin Ruzvelt (Franklin Roosevelt). U Kongresu je progovorio o četiri temeljne slobode koje svaki čovjek ima pravo uživati: prva je sloboda govora i izražavanja; potom sloboda prakticiranja (svoje) religije; pa sloboda od ekonomske ovisnosti i siromaštva (i to globalno). Četvrta je sloboda od straha.

Ovo potonje podrazumijeva redukciju naoružanja - da nijedna zemlja ne izvrši fizičku agresiju nad nekom drugom, posebno ne nad komšijama. Daleko smo od tog ideala, ali zato se bar one dvije prve slobode još drže, čak i u Trampovoj Americi. To je zahvaljujući i vrelim imigrantskim srcima, mnogih od njih – muslimana koji bi još rado došli ovamo. Od Sarajeva do Džakarte nema viznih redova pred ruskom ambasadom.

Uspjeh i tolerancija

Ruzveltova propovijed o četiri slobode ovdašnjim muslimanima, dakako, zvuči kao najbolja ramazanska hutba. Jer, takvo nešto sve rjeđe čuju u svojim zemljama. Prečesto se islam drži zarobljen u srednjem vijeku, uz stalno prepričavanje istih povijesnih (ratnih) epizoda iz života prvih muslimana. Slabo to korespondira s današnjim vremenom i prostorom, a kamoli globalizacijom ili, za sada, mirnodopskim maršom Kine, što bar treba pokušati razumjeti.

Da nam nije Gazalija, Rumija, Platona, Aristotela i ostalih, islam ne bi bio tako kompatibilan sa zapadnim slobodama i američkim vrijednostima. Ostao bi zaleđen u jednoumlju koje tako šokantno prakticiraju vlastodršci na Bliskom istoku ili dalekoj Aziji, (p)ostajući uzorima i balkanskim pretendentima na tu vrstu autokratije.

Oni mitinguju tamo gdje bi trebali pognuti glavu - pred duhovnom snagom jedne religije koju su, očito, uzurpirali tražeći tu vrstu neznanja i od svojih sljedbenika. Iako neznanje vodi u svaku vrstu siromaštva!

U Americi, ne na Balkanu, upoznao sam da je islam religija uspjeha, a ne suprotno, kako tvrde propaganda i oni što te lažne vijesti hrane vlastitom isključivošću. Islamsko učenje ostavilo je iza sebe tradiciju o jednakosti i uljudnom ponašanju, a ne siledžijstvu.

“Ono inspirira ljude čineći ih tolerantnim plemićima. To je učenje najvišeg reda, koje je i praktično primjenljivo”, napisao je svojevremeno slavni engleski pisac Herbert Džordž Vels (George Wells), čija je knjiga “Vremeplov” („The Time Machine“) do danas jedna od najpopularnijih u Americi. Rekao je i da su islamska učenja bila barikada opresiji, kolektivnoj i socijalnoj nepravdi. “Islam je ispunjen nježnošću, ljubaznošću i osjećajem bratstva”. Na svakom koraku.

Tako je to ovih ramazanskih dana i svih ovih godina u Njujorku. Nisam siguran da je tako u Moskvi ili Istanbulu, na koncu, u Sarajevu, gdje se ljudi i na iftarima politički svrstavaju.

Islam je zaista religija, a ne ideologija. Političari, posebno oni s muslimanskim imenima, koji još sebi pripisuju nadljudska svojstva (?!), morali bi živjeti u skladu s faktima.