Nije ugodno na granici. I zato su Krajišnici posebna fela. Znaju biti, kako se to kaže, ters i zaguljeni, a zatreba li, krvi bi ti dali. Čini mi se da solidno poznajem taj svijet. Kao u svakoj ljudskoj geografiji, tako i u Krajini, prirodno, ima svega. U žito vazda kukolj zaluta. Opet, Krajišnici s kojima decenijama drugujem, odani su prijatelji. Nikad im nisam priznao, ali evo zgodne prilike za povjeriti se javno da ih volim i poštujem.

Premalo je političara u Krajini što su lako pregurali svoje karijere, bez teških životnih drama, meteorskih uspona i pogibeljnih padova. Po scenariju Mirsada Ćatića Čuperka snimljen je film “Ja sam iz Krajine, zemlje kestena”. Djelomično je objasnio neponovljivi krajiški mentalitet.

Još od Muje Hrnjice, preko antifašističkog otpora u Drugom ratu, iz socijalizma nezaboravnih Pozderaca, pa onda “Agrokomerc” i jedan narodni izdajnik, do sile nebeske i herojskog Petog korpusa... Svi su, dakle, na poseban način oblikovali i kreirali krajišku prošlost. Ni nakon Dejtona nije moglo biti drugačije. A ne zaboravimo i da su u ovih dvadeset i kusur godina iz zvaničnog Sarajeva u Krajinu redovno stizala samo lažna obećanja.

Jučer se dogodio bombaški napad na predsjedavajućeg Gradskog vijeća Cazina Rifeta Hozanovića. Srećom, bez ljudskih žrtava. Terorizam je kulminacija višegodišnjih sukoba SDA i A-SDA, čiji je, Hozanović, inače, osnivač. S druge je strane Asim Kamber. Nervozan jer se SDA u Krajini definitivno raspala.

I dok su policajci skupljali gelere ispred Hozanovog stana, u Sarajevu je A-SDA zvanično podržala ideološki polivalentnog kandidata Denisa Bećirovića za Predsjedništvo BiH. To je, čujem, među ljevičarima odjeknulo (gromo)glasnije od cazinske autobombe. Jer partija koja zbog ultimatuma jednog čovjeka krene u šurovanje s radikalnom desnicom mora brinuti za vlastitu budućnost, za svoju socijaldemokratsku i crvenu vjerodostojnost. To vam je, drugarice i drugovi, jedina i prava istina. Tako mi Tita i Jovanke...