Napeto je ovo predizborno vrijeme, pa se zato i uobičajene dokolice nedjeljom pretvaraju u radne i državničke. Milorad Dodik i Aleksandar Vučić u Beogradu su proveli romantični vikend za dvoje svečano otvarajući neboder na vodi sagrađen arapskim petrodolarima, a dan poslije održali su i solidno posjećenu konferenciju za novinare na okolnosti jutarnjeg, pospano-ma(h)murnog, polusatnog razgovora najmoćnijih srpskih političara s obje strane Drine.
Naravski, kad god Dodika i Vučića zatvore u istu prostoriju, prioritetna tema postane uporno prizivanje rata.
U izbornim kampanjama (a kampanje ovdje nikad ne prestaju) poželjno je naciljati i maksimalno izreklamirati neprijatelja, odrediti smrtnu opasnost sa savršenim bekgraundom za mobilizaciju narodnih masa koje se, o tugo jesenja, haman već tri decenije hrane tuđom krvlju i vlastitom nesrećom.
Izbor srpskog din-dušmanina ove sezone pao je na Nasera Orića, bivšeg komandanta Srebrenice, višestrukog optuženika i aktuelnog pripadnika balkanskog krim-miljea. Doduše, Orićev doprinos sticanju kultnog dušmanskog statusa je nezanemarljiv budući da se ajvatovački konjanik prethodno samoinicijativno zaigrao s Matijom Bećkovićem. I mada čisto sumnjam da iz bogatog nacionalističkog repertoara srpskog akademika zna za nešto drugo osim onog papanski konotiranog „ćeranja“, Oriću se baš to učinilo prikladnim za prosipanje zarazne doze patriotizma na koju će se u narednim mjesecima lijepiti domoljubni političari i takozvani čuvari nacije.
Maligno Orićevo prizivanje rata osudili su OHR i Američka ambasada, ali stranke u Sarajevu glume da spavaju. Jer ovdašnje političke minderpuze lako će raspaliti po kretenizmima Rajka Vasića, verbalno će bez razmišljanja navaliti na Dodika ili Vučića... Međutim, onda kad je potrebno osuditi nebuloze iz vlastite avlije, sarajevski politički krugovi hinjski šute javno demonstrirajući svoju dosljednost u vlastitoj nedosljednosti.
