Biti majka znači budan sanjati i sanjati kad drugi ne sanjaju. Biti majka znači nikad ne prestati raditi. Znači biti uvijek tu negdje i biti spreman i na kraj svijeta ići za svoje dijete. Biti majka znači nositi ljubav u srcu koju nikad i ništa ne može uznemiriti niti promijeniti. Biti majka znači zauvijek tugovati ako vam neko dirne vaše čedo.

Ponovo pucanj

Ali, biti majka kojoj su dva njena čeda surovo otrgnuta znači biti majka koja živa više ne živi. Tako je živjela majka Hatidža. Godinama. Decenijama. Dva sina je nečija tuđa ruka mučki ubila. Zašto? Naprosto jer su se pogrešno zvali. Pogrešno molili Bogu. A da li uistinu jesu? Da li se može pogrešno zvati? Pogrešno Bogu moliti?

Da li čisto srce mladenačko može biti pogrešno? Almir i Azmir su bili tek zakoračili u svoj mladićki život i onda ih više nije bilo. Ostala je samo ona. Majka. Hatidža. Ostala je, kako kaže, da grli jele koje su ispred kuće nekad davno, kad su u školske klupe kročili, zasadili njeni sinovi.

Godinama ih je sanjala, čekala, dozivala, a onda su oni dozvali nju. Otišla je tiho ta hrabra i velika žena. Žena koja nikad ružnu riječ nije izgovorila. Žena čija majčinska briga više nije bila briga majke koja čeka sinove s daleka puta, nego majke koja putuje sinovima, a nikako da doputuje.

A onda jednog dana kad je sklopila svoje umorne i isplakane oči, začu se pucanj ponovo.

Odnekud. Od žene. Možda majke. Kćerke zasigurno, a možda supruge i sestre. Iskezila se nad utihlom dušom Hatidžinom pitajući se ko će je sahraniti. Muž ili sinovi. Nazva je još srebreničkom biznismenkom. Ponovo je tog trena neko ubio Hatidžine sinove i muža. Hatidžu.

Da li je žena simboličnog imena Vjerica uistinu imala ljudsko lice dok je ponovo ubijala Hatidžine sinove i Hatidžu? Da li Vjerica može spavati noću? Da li sanja ženu kojoj se nad grobom iscerila? Da li može ikog zagrliti dušom čovjeka? Ili je Vjerica ipak svoje ljudsko lice strgnula i bacila ga među ubijene?

S druge strane

Odnekud, s druge strane rijeke, Vjerica ubila ljudsko u sebi. Čovjek ne može kopati po mrtvim dušama, a Vjerica je kopala. Svetost smrti je zaobišla, ali zaobilazeći je zauvijek izgubila čovjeka u sebi. Zaspala je Hatidža, a na posljednji put u nepovrat ispratio ju je cijeli svijet. Svijet kojem je Hatidža vjerovala da će pobijediti zlo. Jednom nekad. Svijet koji je Hatidža neumorno molila da nikad više ne digne ruku ni na jedno dijete.

Sve majke, sestre, supruge, svi sinovi, muževi, braća, očevi rekli su Hatidži posljednje riječi oproštaja.

Vjerica je ostala s druge strane i neka je, jer uz Hatidžu su mogli biti samo ljudi.

Biti žena, biti majka veliki je ljudski izazov. Biti majka koja čeka svoje sinove makar i u snovima može samo žena od stijene satkana.

A Hatidža iz malog mjesta bosanskog je bila baš takva. Čekala, patila i molila za svu djecu. Srcem majke. Majke koja nikom ne bi nanijela zlo. „Majke Srebrenice nisu oprostile, ali ja ne bih njihovom djetetu nanijela zlo. Nama našu djecu niko ne može vratiti. Borit ću se dok sam živa da svako dijete ima normalno djetinjstvo i svijetlu budućnost“.