Huseinu Mujanoviću iz Sarajeva, bivšem borcu Armije RBiH koji je prije četiri dana uhapšen na Graničnom prijelazu Uvac u Srbiji, Sud u Beogradu odredio je tromjesečni pritvor pod sumnjom da je, navodno, počinio djela ratnog zločina.
Koja su to djela, kakvi dokazi za njih postoje osim zabilješki tadašnjih pripadnika policije Republike Srpske, koji se godinama sumnjiče za teška djela ratnih zločina nad zarobljenim sarajevskim Bošnjacima, za sada niko ne zna.
Mujanovića je uhapsila država Srbija. Ista ona Srbija za čije zločince, koji godinama nesmetano hodaju po BiH, naše pravosuđe ima pune kofere dokaza o zločinima koje su činili i koje do danas niko nit’ hapsi, nit’ privodi, nit’ za njih pita.
Prvi i osnovni razlog zbog kojeg Srbija, na osnovu neargumentiranih prijava i zabilješki, na svojoj teritoriji hapsi, pritvara i muči Bošnjake i Hrvate iz BiH, jeste da pokaže kako su upravo oni zločinci, a ne oni koji su snajperima ubijali Sarajlije, činili genocid u Srebrenici, klali i ubijali po cijeloj BiH.
Ono što ovih dana posebno boli, jeste šutnja boračkih organizacija i udruženja sa područja Sarajeva i cijele BiH u vezi s hapšenjem Huseina Mujanovića. Tek su se rijetki ovim povodom oglasili.
Pa, zar nije odvratno gledati kako Mujanovićevi saborci ovih dana po raznim teferičima i druženjima zanose turove partijskih mecena i kandidata na izbornim listama, dok o njegovom hapšenju ni riječi ne progovaraju? Ne računaju, naravno, da svaki od njih može biti meta beogradskog političko-pravosudnog snajpera.
