Kladio bih se u vogošćanske nekretnine Fadila Novalića da u Evropi ne egzistira izoliraniji i odbačeniji državnik od Bakira Izetbegovića. Dobro, možda onaj bjeloruski luđak stoji koju bobu lošije, ali ne treba smetnuti s uma da je, poslije smrtonosnih svrgavanja Sadama u Iraku i Gadafija u Libiji, Lukašenko predugo bio lišen ozbiljnije konkurencije u plemenitoj vještini diktatorskog vladanja.
No, vratimo se mi šefu SDA, kojem je američki predsjednik ovih dana priredio stanovite neugodnosti pristavljanjem na crnu listu njegovih ahbaba i intimusa. Turski ministri policije i pravde, kadrovi od najvećeg Erdoanovog (i vazalno Izetbegovićevog) povjerenja, sa odgovornim zaduženjima brutalnog teroriziranja protivnika režima, dospjeli su, eto, među ljudski šrot i ološ, tamo gdje već godinama tavori i onaj primitivni nacionalsocijalista iz Laktaša.
Tokom svog osmogodišnjeg mandata u Predsjedništvu BiH Izetbegović je (ne)svjesno vukao prave poteze kako bi našu zemlju što dublje i beznadežnije strovalio u (bosforski) kanal. Prošle sedmice neko je lucidno primijetio da se njegova politika zapravo zasniva na „proizvodnji poraza za Bošnjake, koje onda predstavlja kao dokaz njihove ugroženosti i nepravde od drugih, iako ih je sam pripremio“. Tačno tako!
Izetbegović je nastojao primjenjivati Erdoanove diktatorske metode. Institucionalnom anarhijom, uz asistenciju režimskih jurišnika, pod šapu je stavio entitetsku policiju, obavještajnu službu, upravljao je korumpiranim pravosuđem, državnim bankama i medijima, a vlastitoj supruzi feudalnim je fermanom omogućio iživljavanje nad zdravstvom u Sarajevu...
Potrebni će biti ozbiljno vrijeme, naporan rad, ali i diplomatska vještina, za krpljenje šteta i saniranje posljedica Izetbegovićeve osmogodišnje autistične i izolacionističke politike. Pošto razguli iz Predsjedništva BiH, ni naslijeđena fotelja u SDA više neće biti čvrsta, ni stabilna. Realno, najveći je to benefit od predstojećih oktobarskih izbora.
