KOLUMNA

Borba za turbe i prijave Udbi

Pošto nisu imali nikakve mogućnosti da ugroze mene, obrušili su se na imama Štulanovića i pokušali montirati aferu uvodeći u nju i jedan broj uglednih stanovnika naselja Donje i Gornje Krasulje

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

8.9.2018

quote
<p>Legenda o glasniku koji nosi vlastitu glavu u ruci donoseći glas je česta u istočnjačkim pričama, a jedna se odnosi na Ključ i pad grada u osmanske ruke, kao i zarobljavanje kralja Stjepana Tomaševića</p>

Ključ nije mimoišla sudbina odžaka u Sredicama i Rastoci. Kad su partizani osvojili Ključ u avgustu 1942. godine, grad je bio totalno spaljen i prethodno opljačkan, a stanovništvo je protjerano i uglavnom se našlo u muhadžirluku iz kojeg se neki nikad nisu ni vratili.


Malbašina namjera


U Ključu je bukvalno ostala samo jedna kuća, a kuriozum te kuće je u tome što je to bila kuća druge žene moga djeda, hadži Derviš-bega, koja je bila iz porodice Kulenovića – Čovki, a koja nije željela da dolazeći u Ključ odsjeda kod svojih snaha, nego je zatražila od muža da joj se izgradi posebna kuća u kojoj bi mogla odsjedati.


I poslije rata dolazio sam i pratio obnovu Ključa i života u njemu sa svim tegobama koje su taj proces pratile.


Tako je, naprimjer, sa starim gradom povezana i epizoda borbe za turbe koje se nalazilo u mezarluku, u prijelazu između mahale Mistrića i gradske trgovačke mahale u kojoj su pokapani Ključani koji su umirali od perioda austrijske okupacije pa do novijih vremena.


To turbe je, prema predaji, bilo podignuto u čast vojnika koji je došao da javi komandantu turskih snaga koje su osvajale turski grad da je grad osvojen i da se kralj Bosne Stjepan Tomašević predao Osmanlijama. Legenda kaže da je glasnik donio glas o predaji noseći vlastitu glavu u ruci i da je predajući raport komandantu pao upravo na mjestu na kojem je podignuto turbe.

S rješenjem u rukama osvanuo sam u Ključu i zajedno s imamom Štulanovićem zatražio intervenciju vlasti da se spriječi uništenje spomenika kulture

Ta legenda o glasniku koji nosi vlastitu glavu u ruci donoseći glas je česta u istočnjačkim pričama, a eto jedna se odnosi na Ključ i pad grada u osmanske ruke, kao i zarobljavanje kralja Stjepana Tomaševića, i to turbe je bilo mjesto hodočašća.


U priču o turbetu ušao sam tako što su mi rođaci, a i tadašnji imam stare džamije u Ključu, efendija Štulanović javili da je direktor drvne industrije u Ključu Milan Malbaša, kasnije poznat kao glavni finansijer bosanskim parama četničkog pokreta na Kosovu, odlučio da bagerima sruši mezarluk i turbe kako bi izgradio garaže za svoje preduzeće.


Dobivši ovu vijest, odmah sam angažirao tadašnjeg direktora Instituta za očuvanje spomenika kulture koji je, na moj zahtjev, istu večer donio i potpisao rješenje o stavljanju turbeta pod zaštitu države. S rješenjem u rukama osvanuo sam u Ključu i zajedno s imamom Štulanovićem zatražio intervenciju vlasti da se spriječi uništenje spomenika kulture.


Zehrina reakcija


Prije ove intervencije, na pojavu bagera koji su trebali da ruše mezarluk i turbe, reagirala je moja amidžična Zehra, koja je okupila sve žene iz mahale Mehmedagića i s njima došla u mezarluke, gdje su žene polegle između mezara i tako onemogućile rušenje.


Na svu sreću, Ključ nije imao dovoljno policijskih snaga da spriječe ovu demonstraciju jer, ukoliko bi nekolicina policajaca silom digla neke od tih žena, druge bi odmah došle i legle na njihovo mjesto. Tako je zajedničkom akcijom, uz pomoć odluke Instituta i demonstracija stanovništva, vlast bila prisiljena da obustavi rušenje, ali je, nažalost, došao odgovor na drugoj strani.


Pošto nisu imali nikakve mogućnosti da me ugroze, osim da me prijave policiji, odnosno tadašnjoj Udbi, u kojoj je već bilo dosta prijava protiv mene, obrušili su se na imama Štulanovića i pokušali montirati aferu uvodeći u nju i jedan broj uglednih stanovnika naselja Donje i Gornje Krasulje.


Neki od tih ljudi su nakon što su bili prisiljeni otići u muhadžirluk dospjeli u razne vojske, pa među njima i u SS grupe, ali pošto nisu učestvovali u bilo kakvim akcijama u BiH, nisu bili progonjeni. Međutim, u ovom momentu policija je pokušala konstruirati zavjeru između imama Štulanovića i SS-ovaca koji su radili u Njemačkoj i uspjeli da steknu imovinu.

I poslije rata dolazio sam i pratio obnovu Ključa i života u njemu sa svim tegobama koje su taj proces pratile

Počeli su hapsiti ljude, tako da je moralo doći do intervencije u najvećim političkim organima kako bi se ovo nasilje, ako ne sasvim spriječilo, onda barem ograničilo.


Tada je predloženo da se obavi dogovor i da zastupnici prava kulturnog spomenika naprave ustupak tako da se spomenik premjesti na prostor Hajribašča, odnosno ispod starog grada, gdje je postojala istoimena mahala, i da se na račun općine izmjeste mezari, a da općina, odnosno Malbaša i drvna industrija, izmjesti i izgradi garaže na tom prostoru.


Tako je postignuto kompromisno rješenje, međutim, ono što je karakteristično za slična rješenja je to da je nakon toga imam Štulanović morao zbog stalnog pritiska i intriga napustiti


Ključ, a Muhamedu Filipoviću je bilo zabranjeno da otvori džamiju kako je bilo dogovoreno s mutevelijom, gdje su on i njegova supruga Nadija hanuma bili najveći donatori. Moj prilog bio je u novcu, a Nadija hanuma darovala je veliki ćilim za obnovljenu džamiju.


Novi imam saopćio mi je da je od nadležne strane, ne objašnjavajući koja je to strana, dobio zabranu da ja budem počašćen pravom da otvorim i predam njemu ključeve džamije.

quote
<p>Nakon što je postignuto kompromisno rješenje, imam Štulanović morao je zbog stalnog pritiska i intriga napustiti Ključ, a Muhamedu Filipoviću je bilo zabranjeno da otvori džamiju </p>
Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.