Ovih dana se obilježava Međunarodni dan mira.
Za Bosnu i Hercegovinu ovo bi morao biti veoma značajan dan. Ideja mira morala bi biti vodilja u svakom javnom obraćanju onih koji žele da vode ovu zemlju ka nekoj sretnijoj budućnosti. Sadašnjost ove male zemlje i nije tako sretna.
Dostojanstven život
O tome govore djeca koja napuštaju domovinu da bi uspjeh i sreću tražila drugdje. Majke koje krpe kraj s krajem od neke ponižavajuće pomoći koju dobiju od države na ime porodiljstva. Očevi koji ne mogu da djeci priušte barem neku sitnicu viška. Brojni pozivi za pomoć oboljelima i siromašnima. Tužni izrazi starijih koji kupuju lijekove koje skupo plaćaju iako su to lijekovi koji bi trebali da im produže život i olakšaju bol, a ne neki lijekovi za uljepšavanje i podmlađivanje. Umorni pacijenti koji čekaju na red dok ih mrzovoljni zdravstveni radnici šalju od nemila do nedraga. Kupci na pijacama koji sve više kupuju po jednu voćku ili dva-tri paradajza, jer za više nemaju. Umirovljenici koji čekaju poštara da im donese bijednu mirovinu, za koju su cijelih četrdeset godina radili i koji, uprkos tom ponižavajućem novcu, poštaru ostave koji dinar za kafu. Učitelji koji uče djecu besmislenim podacima, a sve manje odgajaju. Novinari koje tuku ako promaše koju riječ javno napisanu. Suci koji sude kako im se kaže. Policajci koji hrabrost iskazuju zaustavljajući mahom žene u prometu kako bi im kaznu naplatili dok pored njih prolaze bijesna kola čije tablice ne uspiju ni vidjeti od brzine kojom ih samo zapraše. Univerzitetski profesori kojima su plaće posljednji put povećane prije sedamnaest godina. I brojni drugi koji beznadežno čekaju neki posao kako bi sebi priuštili dostojanstven život.
Eto, svi oni svjedoče nimalo sretnom životu u zemlji u kojoj se sa mirom kocka kao da je tek neko usputno obilježje njihova okružja. Danas, u danima kada nam se čitava armija nasmijanih lica svakodnevno obraća s plakata uvjeravajući nas da će nam donijeti sve ono zbog čega smo tužni i čega nemamo, neki od njih se ozbiljno poigravaju sa mirom. Čak i prijete da će ponovo uzeti puške u ruke ako zatreba. Zatreba za što? Za koje ratove i koje obračune? U ime koga oni to stavljaju mir na kušnju? Da li u ime svoje djece, koju školuju u inozemstvu? Da li u ime djece koja žive ovdje? Da li, zaista, imaju hrabrosti da ovoj ovdje djeci kroje sudbinu? Sudbinu nekim novim generacijama koje treba da svjedoče ubijanju i klanju? Progonu i zlostavljanju? Mnogi od ovih što se tako olako igraju sa mirom, nisu osjetili bol i patnju proteklog rata udobno sklonjeni negdje daleko pa im sada rat dođe kao neki dobar politički motiv za govor.
Početak i kraj
I dok god ne svane dan u kojem se mir veliča i slavi njegova snaga i nadmoć nad zlom, neće biti ni radosti za dane koji dolaze. Mir nije samo datum kad oružje utihne, mir je život koji treba da hrani i hrabri ljude. Mir nije samo tek puka fraza koja se spomene ponekim danima, mir se živi i za mir se brine. Mir se njeguje. Na mir se poziva. Stalno i ustrajno. A samo oni koji vole domovinu u kojoj žive, glasno govore o miru. Oni kojima život čovjeka nije svetinja, eh, ti se igraju sa mirom kao s jeftinom robom.
Eto, tako, uz Međunarodni dan mira, a uz dane u kojima se mnogi u ovoj zemlji vide vrijednim glasa i povjerenja svojih sugrađana, riječ mir mora biti riječ kojom počinju i završavaju svoje govore. Poštovanje i uvažavanje mora biti okosnica svake izgovorene riječi. Pomirenje i otvaranje domaćinskih vrata drugima i drugačijima treba biti put kojim će iskreno uvjeriti sugrađane da će biti njihov način.
A riječi o ratu i zveckanje oružjem moraju biti najstrožije kažnjeni. Rat ne donosi dobro ni zagovaračima rata. Ratovi su pohodi kukavica koji u masi ne vide ljude nego zvijeri. A mir u BiH ne pronose kukavice nego najhrabriji, jer iskren mir priliči ljudima, a divlji gnjev zvijerima. Budimo ljudi.
