Nedavno objavljena fotografija lutajućeg reportera s plakatom Alije Izetbegovića montiranog uz kontejner za smeće nesumnjivo i trajno opisuje zapušteno duševno stanje unutar vječito vladajuće Stranke demokratske akcije. Velika bi se priča mogla nakititi oko „slike što govori više od hiljadu riječi“ za argumentiranje razmjera moralnog posrnuća aktuelnog stranačkog rukovodstva.
Koje je, neuzubillah, spremno da hronični nedostatak konkretnih ideja i pametnih rješenja kompenzira zloupotrebom „osobe s onog svijeta i ahireta“ u predizbornoj kampanji. Morbidno se, stoga, ovdje i sada baviti beskrupuloznošću čelnika SDA te neotesanim primitivizmom njihovog ilidžanskog gubernatora Senaida Memića. Zato ćemo ih sve zajedno ostaviti za neki drugi, sretniji i veseliji povod.
Jučer se, naime, navršilo okruglo četiri godine od smrti drugog predsjednika SDA Sulejmana Tihića. U vrijeme dok se, što bi Menso rek'o, „štrika“ ova kolumna, na oficijelnoj stranici stranke kojom je Tihić rukovodio i komandovao gotovo deceniju i po skromno je obilježeno sjećanje na (nek' obavezno uđe u zapisnik!) prvi i posljednji Izetbegovićev izbor vlastitog nasljednika.
Ako, dakle, značajnije uspomene na Tihića nema, onda ga, logično, neće biti ni na predizbornim plakatima. Rahmetliju to, srećom, posthumno oslobađa neugodnog kontejnerskog okruženja, a kad bi se zainatili i parafrazirali naslov filmskog scenarija genijalnog Abdulaha Sidrana, onda bi, umjesto već profanisane snage naroda, SDA-ova parola do 7. oktobra morala glasiti: „Prvi put bez Sulje na izbore“.
Otkako je na prijestolju, Bakiru Izetbegoviću ovo su prvi veliki izbori. U međuvremenu je izgubio pola stranke. Iz SDA se otcijepilo pet-šest ambicioznih političkih projekata, a hiljade članova okrenulo mu je leđa. Uspio se zavaditi sa svima, osim sa vlastitom familijom i kućnim ljubimcem Šefikom Dž.
SDA je pod upravom dinastije poprilično grohnula. Čujem da tim povodom jedan ovdašnji interpretator narodne glazbe priprema potencijalnu hit numeru zaraznog refrena - „SDA pada nakon listopada, sve od Une, pa do Višegrada“...
