Otkako sam bolestan i samim tim manje prisutan u javnom životu, počeli su mi se obraćati ljudi s pitanjem šta je to sa mnom, da li sam zaista toliko bolestan da ne mogu učestvovati u javnom životu, imam li neke probleme egzistencijalne prirode, ili probleme u odnosima s ljudima... Kažu mi da se vrlo jasno osjeća nedostatak moga prisustva u javnom životu.   

Ukupnost zbivanja

U tom smislu razmišljao sam šta da se odgovori i šta o svom životu uopće može da kaže čovjek koji ima 90 godina, koji je nedavno izgubio životnog saputnika i koji se našao u situaciji da ima velike probleme u adaptaciji uvjetima života kakve nije očekivao.

Davno je rečeno da kraj nečijega života objašnjava neke stvari ispočetka, odnosno da se ideje s kojima ulazimo u život objašnjavaju tek na kraju života.

Na kraju života vidi se zašto je ko živio, da li je živio za ono što je deklarirao kao svoj životni princip ili je njegov život rezultat stjecaja određenih okolnosti koje su proizvele ove ili one efekte. I sam sam se nosio mišlju šta je ustvari to što je odredilo moj život.

Naravno, napisao sam dosta tekstova u kojima sam pokušao objasniti šta je to što je na mene djelovalo i u mojoj ranoj mladosti i kasnije u vrijeme sazrijevanja i kad sam počeo javno djelovati. Međutim, nisam nikad pokušao objasniti svoj život iz ukupnosti situacija u kojima se on odvijao.

U tom kontekstu sam razmišljao o tome da li da napišem svoju biografiju.

Povodom 70 godina moga života i 50 godina moga javnoga rada, napisao sam djelo pod naslovom „Pokušaj jedne duhovne biografije“. Tu sam pokušao izložiti svoje tadašnje uvjerenje da je duhovni identitet, način razumijevanja sopstvenog bića i svijeta u kojem živimo, ustvari ono što određuje karakter čovjeka, njegov način života i njegovo djelovanje. No, nakon toga shvatio sam da to nije pravi način i da se duhovnost ne može vaditi iz cjeline života u kojoj smo prisutni, da u ono što određuje nas kao ljude ulaze i sve druge stvari, a ne samo način kako mislimo o svijetu ili ljudima.

Zbog toga sam nastavio da radim, razmišljajući o tome kako je moguće prikazati svoj život tako da se on razumije iz ukupnosti zbivanja u kojima smo prisutni. Jer, jasno je da mi jesmo lokalna bića, rađamo se na određenom konkretnom mjestu, prostoru, u nekom gradu, selu, u nekoj ulici, u nekoj kući, među određenim ljudima, krećemo se u određenim sredinama, ambijentima koji imaju svoje karakteristike, ali smo sa svim tim elementima našega života istovremeno sastavni dio širih sredina u koje smo uklopljeni, svijeta u kojem živimo, društva u kojem se nalazimo, odnosa u kojim nas određuju, duhovnog, vjerskog, kulturnog života i svih drugih elemenata koji čine svijet, u kojima se čovjek formira i izgrađuje svoju individuu, ljudski lik i ono što on jeste.

Najbitniji element

Dakle, shvatio sam da je, ako želim da razumijem sebe, svoje postupke i to šta želim i šta hoću, odnosno jesam li sebi postavio prave ciljeve i na njih našao prave odgovore, potrebno da mnogo šire sagledam svoju egzistenciju i život. Poznati filozof Martin Hajdeger (Heidegger) definirao je da je ljudska egzistencija nešto što predstavlja bačenost bića u svijet u kojem se on susreće s drugim bićima prema kojima mora biti otvoren kao što se ona otvaraju prema njemu i da u toj otvorenosti nastaje međusobno razumijevanje i stvara se ono što je svijet u kojem mi jesmo, živimo i ostvarujemo svoje egzistencije.

Zbog toga sam odlučio i napisao i biografiju koju sam nazvao „Roman jedne biografije“. Naime, roman je takva literarna forma koja obrađuje cjelinu života svoga junaka i ovaj „Roman jedne biografije“ pokazat će ukupnost moga života, od onoga što je predstavljalo prostor gdje sam nastao (grad, mjesto, mahale, livade, voćnjaci), odnosno sve što je predstavljalo ambijent u kojem sam počeo da saznajem za postojanje stvari, ljudi, različitosti među nama, do onoga što je predstavljalo već formirane odnose među ljudima, odluke o pripadanju određenim grupama i prihvatanje određenih ideja i shvatanja, ulaska u šire krugove i zbivanja.

I to ne samo ona u koja sam ulazio svojom aktivnošću, djelovanjem i povezivanjem s ljudima, nego istovremeno ona za koja sam saznavao proučavajući i čitajući literaturu, određene nauke koje su mi omogućavale da saznajem šta je svijet, šta je život, šta su ljudi i s čime se oni susreću.

Ono što je najvažnije bilo u tom kontekstu jeste da sam shvatio da su susreti i odnosi s ljudima bili najbitniji element koji je utjecao na formiranje moga života, mog načina razumijevanja svijeta i mog vrijednosnog sistema, mojih ideja i mojih odnosa prema životu u cjelini i prema ljudima kao nečemu što je sastavni dio našeg postojanja.

To je ono što sam u pisanoj formi pokušao da kažem u dosta obimnoj knjizi koju, čekajući onaj sudbonosni čas kada ću reći zbogom i svijetu i ljudima, ostavljam u dva dijela. U njoj govorim o svom životu od rođenja 3. avgusta 1929. godine u ulici Muftije Džabića u Banjoj Luci do, evo, ovih posljednjih dana u sarajevskom stanu u kojem sam živio posljednjih 50 godina i u kojem sada prebivam.

Moje greške i uspjesi

Pišući „Roman jedne biografije“, pokušao sam interpretirati ono šta sam ja, kao rezultat ukupnosti svih fakata. Naravno, takav način i pristup govori o tome šta sam uspijevao, a šta sam promašivao, odnosno šta je bila moja greška, a šta moj eventualni uspjeh.