Do 1980. godine nisam imao pojma da u Bosni i Hercegovini živi i radi čovjek po imenu Alija Izetbegović. Poznavao sam dvojicu ljudi s takvim imenom. Štaviše, jedan je bio čak i brat Alije Izetbegovića. Radi se o zubaru Izetbegoviću koji je živio u Gradačcu, a bio je oženjen jednom mojom daljom rodicom, tako da sam jednom prilikom, posjetivši Gradačac, upoznao i tog vrlo simpatičnog čovjeka.
Kako mi je prodavač nudio da zamota novine
Drugi Izetbegović kojeg sam upoznao bio je profesor na Šumarskom fakultetu, vrlo šarmantan, simpatičan, drag, društven itd. Aliju Izetbegovića, o kojem je riječ u ovim tekstovima, upoznao sam 1980. godine tako što me je tadašnji urednik domaće literature u „Svjetlosti“, rahmetli Alija Isaković pozvao i pitao da li bi ja napisao recenziju za jedno djelo koje je napisao čovjek nepoznat do sada, ali čovjek čiju knjigu neće da ocjenjuju mnogi ljudi kojima je to nuđeno.
Ja sam mu na to odgovorio da, ako je jedan čovjek bio spreman uložiti toliko vremena i energije da napiše 400 strana i stvori djelo, za koje Alija Isaković kao urednik smatra da je od interesa, zašto ja ne bih bio spreman da potrošim četiri dana da pročitam to djelo i da dam svoje mišljenje o njemu.
Smatram, štaviše, da sam obavezan kao profesor da dajem mišljenja o radovima ljudi i da ih na taj način ili pomognem u njihovom radu i omogućim im daljnji napredak ili ih zapravo razuvjerim u njihov talent. Obično ljudi najčešće uobražavaju da imaju talenta kad ga zaista i nemaju.
Tako sam stupio u kontakt s jednim čovjekom koji mi se predstavio kao pravnik i koji radi u jednom građevinskom preduzeću. Dao mi je svoj rukopis, razgovarali smo o općim pitanjima, i ono što sam zapazio je da čovjek ima vrlo čvrsta uvjerenja. Pratio sam vrlo pomno šta se zbiva u našem svijetu, pogotovo muslimanskom dijelu, pratio sam sve muslimanske listove i časopise.
Interesantno je bilo da, kad bih došao na kiosk kod Begove džamije, gdje su se prodavale muslimanske novine, onaj prodavač bi mi obično ponudio da mi ih zamota u papir da se ne vidi. Ja sam rekao što da krijem ono što mi treba, što ću čitati. Čitao sam i „Preporod“ i „Glasnik“ i razne druge publikacije, nastojeći da razumijem šta se to zbiva.
Osjetilo se da se nešto zbiva među nama, muslimanima, u Bosni i Hercegovini, ne samo među nama u BiH, nego i u cijelome svijetu. Da se neke stvari kreću ka nekim kulminacijskim tačkama, što će se poslije i pokazati, kao u Iranu, kao u Siriji i drugim arapskim zemljama na cijelom Magrebu. Tako da sam nastojao da zapazim ima li nekih novih tonova u načinu mišljenja naše uleme ili onih ljudi koji sarađuju u tim časopisima.
Položaj islama između Istoka i Zapada
Zapazio sam jednoga pisca, naravno pisali su pod pseudonimom, i mogu pretpostaviti da bi to mogao biti Alija Izetbegović, ali nisam siguran, jer nije imao onu radikalnu liniju koja će se kasnije ispostaviti.
U osnovi, pročitao sam pomno njegovu knjigu i napisao obimnu recenziju u kojoj sam konstatirao – prvo, da je tema o kojoj autor piše legitimna, to znači da je tema koja se raspravlja u nauci i publicistici i da nije ništa izmišljeno ili ništa što bi bilo izvan konteksta intelektualnoga interesa.
Dakle, da je ona prisutna kod nas i u Bosni sve od onog časa kad nas je Evropa Berlinskim kongresom priključila u evropski kulturni krug i odvojila nas od Istoka, od islamskoga svijeta kojemu smo do tada pripadali, tako da se postavilo pitanje ne samo u općem kontekstu, u općem smislu riječi, kakav je položaj islama između Istoka i Zapada, shvatili mi Istok kao pravoslavlje, a Zapad kao kršćanstvo ili shvatili Zapad kao zapadnoevropsku civilizaciju i Istok kao istočne civilizacijske sisteme.
Uglavnom, ono što je bilo za mene zanimljivo je to da je kod nas vrlo rano, još za vrijeme Austrije, počela da se razmatra ta problematika, pa je Hifzi Bjelevac napisao jednu zanimljivu raspravu o tome. Pa je jednu, da tako kažem raspravu pod naslovom „Orijent na Zapadu“ o BiH napisao kasnije poznati advokat i čak član vrhovnog štaba Draže Mihailovića, čije ime neću da spominjem da se ne povlači, zatim mnogi drugi pisci kod nas koji su tematizirali taj problem šta je sad s nama kad se nalazimo s jedne strane pod vrlo velikim pritiskom zapadnoevropske civilizacije, a posebno katoličkog elementa koji je ofanzivan prema nama i, s druge strane, kad je nestao taj element koji nas je povezivao.
Kad je nakon Balkanskih ratova prekinuta i svaka veza između nas i Osmanske države, zatim moderne Turske i uopće islamskog Istoka. Dakle, smatrao sam da autor raspravlja o jednoj legitimnoj temi.
Pronalaženje povjerenika „Amnesty Internationala“
Drugo, da autor pokazuje u raspravi kompetenciju dostatnu za raspravu, jer sam konstatirao da on vrlo dobro poznaje problematiku islama, nešto manje dobro i iscrpno poznaje problematiku zapadnoga i istočnoga svijeta. Međutim, manjkavost nije takvog karaktera da bi omela da se uoče razlike i eventualne suprotnosti koje se tu javljaju. Cijelo djelo sam ocijenio kao vrijedno da se objavi, naravno uz određene primjedbe koje sam stavio, metodološkog karaktera i stilističkog karaktera itd.
Kad sam predao recenziju autoru, nisam očekivao da ćemo uskoro, ne samo autor nego i recenzija i ja, postati predmet policijskih istraga, pa čak i kasnije autor je dospio i na sud, bio je optužen za stvaranje nekakve grupe političkog karaktera.
Tada sam upoznao Aliju Izetbegovića, kakvog sam kasnije višeratnog, a pogotovo nakon što je uhapšen i što je optužen za stvaranje antidržavne grupe s namjerom da se dovede u pitanje režim u državi i sistem politički itd. Mene je, naravno, ono što sam saznao čitajući djelo Izetbegovićevo intrigiralo i zanimalo, jer sam želio da vidim šta je to, ustvari, dublje pa sam se zanimao i za stanje njegovoga suđenja.
Tako sam posredovao i u pronalaženju povjerenika „Amnesty Internationala“, koje sam smatrao da su neophodni da bi pratili taj proces u smislu da li se on vodi korektno sudski, s obzirom na to da se u svim totalitarnim režimima procesi vode uglavnom na osnovu svjedočenja, a ne na osnovu materijalnih dokumenata i logičkih čvrstih dokaza.
Tako je Alija Izetbegović na neki način ušao u moj život.
